Magazin 05.09.2016.

Odnos Austrije prema Srbima 1908. godine: Prosvjetitelji i divljaci!

ČITANJE: 3 minute

Svakom je već poznata ona vladina naredba koja najstrože zabranjuje svim državnim činovnicima da učestvuju u političkim i humanitarnim agitacijama i manifestacijama.

Mi držimo da je ta naredba izdata samo zbog Srba činovnika, jer od okupacije pa do danas svi činovnici Hrvati mogahu slobodno i bez ikakva prigovora izdavati se Hrvatima i sve moguće činiti da se Hrvatstvo u Bosni što bolje ukorijeni i učvrsti, dok se međutim Srbi činovnici ne smiju nikad ni narodnim imenom zvati, a kamoli učestvovati u kakvim političkim agitacijama.

Srbima činovnicima je, štaviše, uvijek zabranjivan rad i na čisto kulturnom i humanitarnom polju. Ima dosta Srba koji su kažnjavani i premještani jedino za to što su se samo priključili kakvom narodnom radu.

Ovo nam dokazuju i jasni primjeri iz najbliže prošlosti, koje nam nije moguće ovdje iznositi. Stoga smo čvrsto uvjereni da ova naredba nikad ne bi svjetla ugledala da je Srba činovnika onako malo kao što je nekad bilo. Vlastodršci koji su sve moguće činili da se u našoj zemlji Hrvatstvo što bolje razvije i učvrsti, prepali su se ne bi li ih Srbi činovnici u svom političkom radu pretekli, pa su stoga naredbu i izdali, a, međutim, ovamo sad kroz prste glede i štaviše, dopuštaju da Hrvati i dalje tajno i javno rade u političkom smjeru i da nas još pritom bezobrazno vrijeđaju.

Mi ćemo ovdje iznijeti jedan primjer koji se baš u Banjaluci dogodio, a koji najbolje dokumentuje koliko državni činovnici vermaju za tu vladinu naredbu i koliko su, ne samo nezahvalni prema ovoj zemlji i našem narodu, nego i u krajnjoj mjeri i neobazrivi i drski. Stvar je u ovome:

Početkom februara ove godine trebalo je gospodin Ščešnjak, ovdašnji sudski savjetnik, da se preseli u Sarajevo, jer je bio premješten Vrhovnom sudu. Pošto je taj čovjek zbog svoje čestitosti i radinosti uživao velike simpatije, to su njegove kolege protiv njegove volje pripremili oproštajno veče u hotelu “Bosna”. Na svečanost su došli skoro svi suci okružnog i kotarskog suda, zatim okružni predstojnik, oba kotarska predstojnika, i mnogi drugi činovnici sa svojim gospođama.

Savjetnik Ščešnjak kao skroman čovjek molio je da mu se ne podiže zdravica, no gosn president ipak ustade i sa nekoliko riječi pohvali ga kao dobrog, savjesnog i vrijednog referenta. Ne potraja dugo, a ustade g. Kenig, zastupnik državnog advokata, te poče čitati sa najvećom ironijom i sarkazmom sljedeću zdravicu:

– Gosn savjetniče, Vi sada idete u Sarajevo koje je baš ovijeh dana izmijenilo svoju fizionomiju. Tamo sada gospodare kožar Damjanović, Despić i Prnjatović, koji nas strance hoće da isključe iz svakog prava u ovoj zemlji. Stoga vam ja preporučujem da u svoj kufer strpate sedam šljiva, da metnete na glavu fes, a na gospođu feredžu, pa da inkognito putujete, a kada dođete u Sarajevo odmah otidite u redakciju “Srpske riječi”, pa se tamo u “ćirilici” prijavite.

Gospoda činovnici svi odreda osim nekoliko domaćih, saslušali su sa najvećom pažnjom i oduševljenjem uvredljivu zdravicu, i ne samo to, nego su i pljeskali i uzvikivali “bravo!”, “tako je!”.

Tim su gospoda sudije i ostali činovnici dokazali da isto misle što i dr. Kenig, i da oni isto tako neizmjerno i demonski mrze ovaj naš mirni, bezazleni i napaćeni narod, od čijeg znoja i truda žive i uživaju. Eto mudrosti i plemenitosti onih koji su došli da nas “divlje” prosvijete i usreće!

Šunkom na muslimane

Uoči katoličkih poklada davalo je ovdašnje hrvatsko društvo Soko svoju zabavu. Dvojica ili trojica mlađih muslimana prisustvovali su zabavi.

I bez zazora što su to muslimani, hrvatski omladinci nosali su vas dugu noć jednu svinjsku šunku pokraj tih muslimana. Prvo je zazorno što su ti mekiši bili na hrvatskoj zabavi, ali je još zazornije što su se glupavi Hrvati tako bezobzirno prema njima ponašali!

(Otadžbina, 1908. godine, Banjaluka)