Salatica: Brend zdrave hrane nastao kombinacijom hrabrosti i ludosti

Iako imamo resurse koje ne iskorištavamo ni blizu koliko bi trebalo, iako više uvozimo nego što izvozimo iako bi nas, šačicu jada bez problema mogli prehraniti sa isključivo domaćom proizvodnjom (da je ima) mi i dalje imamo situaciju da sve više mladih ljudi bježi sa sela u grad. Niko više ne želi biti obućar, pekar i mesar, svi bi htjeli da budu komunikolozi, grafički dizajneri, stručnjaci za medije.

U moru takvih slučajeva mi smo pronašli Dunju Pejić, koja je magistar turizma i kulturne industrije, a koja je odlučila da se bavi, ni manje ni više nego poljoprivredom. Njen sad već poznati brend hrane uzgojene po principima organskog uzoja Salatica našao je put do kuhinja mnogih Banjalučana, a ona je sa Kućicom podijelila svoj put.

Otkud magistar turizma i kulturne industrije u poljoprivredi?

-Odgovor na to pitanje mogao bi biti jednostavan i glasiti :“Spletom različitih okolnosti“, no ipak bih se držala kompleksnijeg objašnjenja. Naime, nisam formalista i ne smatram da je isključivo formalno obrazovanje bitno za uspješno bavljenje nekim biznisom. Samim tim nisam vidjela prepreke da se uz svoju dodatnu, neformalnu edukaciju iz oblasti poljoprivrede, veliku želju i posvećenost, te uz veliku podršku agronoma, upustim u ovu „avanturu“. Uostalom, turizam je multidisciplinarna djelatnost i na mnogo nivoa je povezana sa poljoprivredom. Moj dugoročni plan i jeste na selu napraviti jedan zanimljiv spoj stvaranja, opuštanja i kulturnog uzdizanja, te izgraditi i ojačati interaktivnu vezu između organske poljoprivrede, turizma i kulturne industrije.

U današnje vrijeme svi nekako bježe od poljoprivrede i poslova takvog tipa otkud ideja i prije svega hrabrost da se okreneš uzgoju povrća?

-U letargičnom društvu u kojem je poremećen sistem vrijednosti, nije ni neko čudo što ljudi bježe od teškog rada, dugoročnih projekata i poslova koji ne donose promptno zaradu. Svako od nas ima mogućnost da se uklopi u to i takvo društvo, ili pak da se trgne, bori i kreira neku ljepšu i kvalitetniju stvarnost. Nisam sigurna da li se moj zaokret ka poljoprivredi može smatrati hrabrošću ili ludošću, no pretpostavljam da se radi o kombinaciji.
No, činjenica je da sam željela da stvaram novu vrijednost, a da sam na raspolaganju imala porodično imanje na kojem sam se oduvijek osjećala sretno i ispunjeno. Istražila sam tržište, vidjela svoju šansu i preuzela stvari u svoje ruke.

Koliko vremena, truda i edukacije je bilo potrebno do nekih prvih rezultata? Ko ti je pružio najveću podršku (porodica, prijatelji, lokalna zajednica)?

-Iskreno, nisam se trudila da o svemu sve naučim da bih se upustila u proizvodnju. Smatrala sam da je dovoljno da od stručnih lica dobijem upute o svakom sljedećem koraku, te da se za taj korak pravovremeno pripremim. Ta priprema podrazumijeva dosta istraživanja po internetu, praćenje tematskih grupa na društvenim mrežama, čitanja dostupne literature i slično, nakon čega se opet ne može izbjeći učenje na sopstvenim greškama. Svaka nova kultura koju uzgajam novi mi je izazov, svaka ponovljena ima šansu za napretkom u prinosima. Presudan je trud, posvećenost i neodustajanje. Kad god pokleknem, dignu me pozitivne reakcije porodice, prijatelja, kupaca. Poput biljke rastem kada čujem riječi hvale, kada mi neko kaže da sam ga inspirisala da se počne baviti organskom proizvodnjom ili da o istom razmišlja. Što se tiče konkretne pomoći, pored mnogih divnih ljudi koji su se samovoljno javljali i radili u plasteniku sa mnom, posebno bih istakla nećakinje Ivu (12) i Emu (8), moje pomoćnice kodnog imena Rotkvica i Mrkvica, koje su svaka na svoj način, doprinijele dobrim rezultatima. A dobri rezultati, uz sve izazove i komplikacije, pristigli su već s prvim kušanjem mojih proizvoda. Kada govorimo o onim finansijskim, budući da sam u fazi kada stalno nešto ulažem, još uvijek se ne mogu se pohvaliti debljim novčanikom bez obzira na činjenicu da sam prodala sve što sam do sada proizvela.

Da li je povrće koje uzgajaš organsko? Šta to u stvari znači?

Kao što sam gore spomenula, nisam formalista i veoma mi je bitno sa kupcima izgraditi odnos koji se temelji na istinskom povjerenju. Povjerenju, koje podrazumijeva da ću ja u uzgoju koristiti đubriva i sredstva za zaštitu organskog porijekla, te ona zvanično dozvoljena u organskoj proizvodnji, da ću biti odgovorna prema prirodnom okruženju i društvu, te da će sve informacije o tome šta i kako primjenjujem biti istinite i dostupne. Međutim, danas je zakonski zabranjeno govoriti o organskoj proizvodnji ukoliko ona nije zvanično sertifikovana, te potenciram da se u slučaju Salatice govori o proizvodnji po organskim principima. S obzirom da sam mišljenja da sertifikat o organskoj proizvodnji garantuje organsku proizvodnju, koliko i brak garantuje ljubav, pokušavam da izgradim čvrst temelj, koji ću samo naknadno krunisati sertifikatom, a čija se suština, dakle, neće zasnivati samo na tamo nekom ugovornom odnosu.

Koliko su zdrave namirnice koje kupujemo u velikim marketima zaista zdrave?

-Ne smatram se kompetentnom da kometarišem koliko je šta zdravo, jer za takvo što postoje nadležne službe i stručnjaci. No ono što mogu odgovorno tvrditi da velika većina konvencionalnih poljoprivrednih proizvođača ne konzumira to što stavlja u prodaju, već za sopstvene potrebe obrađuje poseban komad zemlje koji ne tretira ili odgovorno tretira đubrivima i pesticidima. Osjećaj koji imam kad uđem u plastenik, uberem npr. paradajz i pojedem ga istog časa, ne bih mijenjala ni za duplo veće prihode.

Gdje se prodaju tvoji proizvodi da li lokalni marketi žele da otkupljuju organski uzgojeno povrće? Da li se teško izboriti za svoje mjesto na tržištu?

-Što zbog mog neiskustva u poljoprivrednoj proizvodnji, što zbog realnih ograničenja u pogledu nepredvidivosti vremenskih uslova, vrlo teško je isplanirati i sprovesti u djelo ono što bi npr. meni kao proizvođaču olakšalo prodaju. Npr., ove sezone sam bezuspješno pokušala uskladiti istovremeno dospijevanje 6 kultura, a samim tim zamišljeni plan prodaje pao je u vodu. Takođe, realni problem predstavlja i nemogućnost sklapanja kupoprodajnih predugovora, što bi proizvođaču bio garant otkupa, te ne bi dolazio u situaciju da se usmeni dogovori sa velikim kupcem u posljednji čas otkazuju. Ono što pokušavam reći, jeste da na žalost, prodaju radim po principu „snađi se“, a da se, na moju veliku radost, snalazim. Neki marketi jesu zainteresovani, neki insistiraju na sertifikaciji, no i dalje najveći dio proizvedenog prodajem putem dostave. Za svoje mjesto na tržištu grčevito se ne borim, trudim se da putem fb stranice Salatica prenesem kako cjelokupan tok proizvodnje, tako i neku sopstvenu emociju i poimanje životnih tokova, ali i da stavim akcenat na estetiku, na ulogu muzike i sl. Sve to me je, rekla bih, na neki način izdvojilo od drugih proizvođača, jer to više nije npr, obična salata, već ona koja se liječila slušajući The Cure i koja se sunčala na suncu slušajući jazz. Ništa od toga nije smišljeno u svrhu promocije, već se zaista desilo i dešava se, a tu istinsku autentičnost je prepoznalo tržište, što me zaista čini neizmjerno sretnom i zahvalnom.

Šta sve trenutno uzgajaš (i u sezoni proljeće/ljeto)?

-Ovog ljeta u ponudi sam imala četiri vrste paradajza, isto toliko mahuna, zelene i bijele tikvice i nešto malo paprike. Trenutno u plasteniku rastu zelena salata, špinat, blitva, mladi luk, rukola, matovilac i lisnati radič, čije je dospijeće poprilično teško predvidjeti zbog sporog napredovanja izazvanog niskim temperaturama. Nadam se da će moji kupci najkasnije sredinom januara biti u prilici da uživaju u zelenoj salati, luku i rukoli, te da će biti dovoljno strpljivi da sačekaju i ostale kulture. Svaka od njih, kao i svako od nas, ima neki svoj ritam. Poštujmo ga.

Koliko si zadovoljna dosadašnjim poslovanjem Salatice?

-Kada bez ikakvog prethodnog iskustva iz poljoprivrede, prodaje i marketinga, uz mnogo ograničavajućih faktora, uspijete fokus staviti na one podsticajne, te proizvedete kvalitetno povrće za koje postoji tražnja veća od obima tvoje ponude, kada ostanete vjerni sebi i svojim principima, i kada sve to prepozna tržište koje ne samo da tvoje proizvode kupuje, već nudi pomoć i podržava čitajući i prenoseći informacije, onda je prosto nemoguće da ne budete zadovoljni. Nadam se da je ovo samo početak, da će se Salatica odgovorno širiti i imati svoje mjesto pod Suncem.

Da ponovno krećeš u ovu pustolovinu, šta bi drugačije?

-Sve što sam prošla i što prolazim je ključno za ono što tek dolazi, a ne mogu ni da zamislim koliko me tek izazova čeka. Svaka naučena lekcija je bitna, bilo ih je i biće mnogo. Ako bih rekla da bih voljela da sam na samom početku imala više povjerenja u sopstveni sud, manje vjerovala onima koji su govorili da će otkupiti cjelokupnu proizvodnju, pa poslije se nisu javljali na telefon, ili pak da sam ranije angažovala radnika, onda bih ostala osakaćena za saznanje da kad se sve čini da je propalo – nije, što mi sad ulijeva veliku sigurnost; ili ne bih znala šta je od poslova koliko fizički i vremenski zahtjevno, pa ne bih kasnije bila korektan i realan poslodavac. Da su neke stvari mogle bolje, svakako jesu. Da su se neki problemi mogli izbjeći – svakako jesu. Da bih htjela da je bilo drugačije – svakako ne bih.

(kucica.net)