SLAĐANA ZRNIĆ: Andrićevoj “Gospođici” prišli smo svim srcem, znanjem, zanatom i dušom

Unazad par godina bavim se “Gospođicom” i zadovoljstvo mi je što sam dobila priliku da je radim, pogotovo kad je ponuda došla od rediteljke Đurđe Tešić iz Beograda, s kojom sam ja prije nekih 16 godina prvi put radila, i to Strindbergovu “Gospođicu Juliju”.

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započela prvakinja Narodnog pozorišta Republike Srpske, glumica Slađana Zrnić, govoreći o pripremi predstave “Gospođica”, koja će premijerno biti odigrana sutra u 20 časova u Narodnom pozorištu RS, a u kojoj ona glumi Rajku Radaković, glavni li­k poznatog romana Ive Andrića. Predstavu je, prema adaptaciji Vanje Ejdus, režirala Đurđa Tešić.

– Imam povjerenje u nju kao u reditelja, i kada mi je poslala adaptaciju koju su radile ona i Vanja Ejdus, ja sam se oduševila. Onda smo gotovo cijelu godinu potrošile na istraživanju Gospođice i na razmjeni mišljenja – dodaje ona za Glas Srpske.

Kako ste se pripremali za rad na liku Rajke Radaković i za oživljavanje svega što ona jeste na sceni?

– Ona je intrigantna i zaista je čast i sreća kada glumica dobije priliku da igra Gospođicu, pogotovo kad znate da nema puno dramatizacija, odnosno da postoji zvanično jedna dramatizacija, Fotezova. Ja sam bila oduševljena adaptacijom koju su stvorile Vanja Ejdus i Đurđa Tešić. Znate da je dobar znak kada pročitate i odmah vidite sve. To je bila odlična polazna tačka. Preko ljeta smo intenzivirale rad, dopisivale se, pričale, radile na scenama i ja sam u proces ušla zaista pripremljena. Proces je tekao divno, odabrala je dobre, talentovane, vrijedne i radne glumce. I samo je trebalo da se prepustimo, što i jesmo. Naravno, postojao je strah umijemo li mi da ispričamo tu priču, jer ko je čitao “Gospođicu”, zna da je taj roman predivan, ali kompleksan. Što se predstave tiče, uzbuđena sam i u nekakvom sam povišenom stanju. O “Gospođici” znam dosta toga, ali kada počnem da pričam o njoj, ne znam gdje mi je početak, a gdje kraj, pa je valjda najbolje da predstava sama od sebe govori i to što smo napravili.

U procesu građenja i izučavanja njenog lika, šta biste rekli da je, u stvari, njena tragika?

– Što se procesa tiče, govorila sam i kolegama, mislim da imam opsesiju koja se zove Gospođica, kao što je ona imala opsesiju prema novcu, materijalnom i dubljem motivu, a to je, kao što Andrić kaže, “njena jedina želja je da osveti oca”, odnosno da ispravi nepravdu koju on doživi. Ona kao djevojčica od 15 godina na svoja pleća stavlja veliki teret, očev amanet. Ona samo u tome vidi sve i propusti da živi život. E, tu je tragika antičkih razmjera.

Ona nije karakteristična tvrdica, nije opisana i građena kao određeni tip. Njena opsesija djeluje kao potpuno prepuštanje iskrenosti prema sebi, na granici ludila, jer je opsesija sama po sebi ludilo.

– Kada se pročita roman i kada krene da se postavlja na scenu, sve vas vuče da je, zbog tih njenih principa, vidite kao zlu, a ona to nije. I to je ono što smo morali da uradimo, da branimo Gospođicu, da branim njene principe, da vjerujem u taj lik, da pronalazim u sebi nešto što taj lik nosi da bih mogla da iznesem. Da pokušam da razumijem taj Andrićev lik koji je predivan, božanstven i nekako opasan, ali, prije svega, govori veliku istinu. Opasan je, prije svega, zato što takvi ljudi nas okružuju. A s druge strane, katarzičan je, jer kada gledate “Gospođicu”, vidite dokle ta opsesija može čovjeka da dovede i u kojem pravcu. Kaže Andrić u romanu: “Ja prije, ja poslije, đavo dođe po svoje”.

“Svaka istinska, velika strast traži samoću i bezimenost”, isto kaže Andrić osvrćući se i na nju i na mnoge u tadašnjem Beogradu. To je čitav njen lik, i odrastanje, te na kraju skončavanje, sav njen put opsesije doveo je do potpune samoće.

– Opsesija obuzme čovjeka, tada izgleda kao da svoje srce držite u ruci i stežete, ne date nikome i ne želite da dijelite, jer vas ta opsesija ispunjava i puni. I zaista sam shvatila, radeći na predstavi, koliko čovjek može da zađe u te nivoe duše, psihe i svijesti, da to zaista postoji, da može da se desi, samo je zaista pitanje da li je to pravi put i gdje je granica. Strast je važna u našim životima, kada se nečim bavite, mora postojati strast koja vas ispunjava, koja ima svrhu. Nema polovične i kalkulatorske strasti. Posvećenost ideji, cilju, ogromno odricanje i rad, sve to su osnove života, ali našu voljenu Gospođicu je ta strast progutala.

Koliko je njen lik, u stvari, prikaz razvoja društva opisanog u Andrićevom romanu ka ovome danas? Nije li mnogo sličnih opsjednutih ljudi među nama?

– Andrić je bio savremen, aktuelan i moderan. I na neki način predvidio je ono što će se u ljudskoj psihi dešavati kasnije. A to je negdje i Đurđina polazna tačka bila, pogotovo što se tiče materijalnog i ovog neoliberalnog života koji vodimo i u koji ulazimo. Postoji tu više tema, i upravo jedna od njih je to kako će svijet ostati bez svega, kako ćemo biti robovi kamata, diktata banaka, lihvara. To je to, samo što je to sad legalizovano. I sve je to Andrić tako dobro oslikao kroz taj lik i ona je zaista putokaz kako ne bi trebalo, ali s jedne strane, vi nju razumijete, saosjećate s njom zato što ona govori istinu.

Kada govorimo o Gospođici, njena opsesija štednjom isto nije imala granice, jer njena štednja nije bila sakupljačka – ona je štedjela i prema sebi. Lišavala se emocija, kao i stvari. Bila je škrta prema sebi.

– Da, jer ne možete biti opsjednuti i opsesivni na parče. Štednju i tvrdičluk ona ne vidi tako, ona to vidi kao pravi put, jer onda ima pravo da kaže: “Ako sam nešto prištedjela, i od sebe sam otkinula”. Ne može na parče, jer onda ste licemjer, a ona nije licemjer.

Zato je lako čitaocu ili gledaocu da saosjeća s njom ili da je razumije.

– Razumijemo je jer je ovaj roman božanstven.

Andrić u jednom dijelu romana piše kako tvrdice ne vole šalu i pribjegavaju joj u nuždi. Ona sama znala je nekad da se našali kako ima rđavo srce. Tad bi na sebe bila ljuta zbog pomisli da su tom srcu možda potrebni lijekovi, a na kraju je skončala upravo od tog rđavog srca.

– To je ona potiskivala. I njena priroda, koja je samo narušena sa 15 godina, u suštini je dobra priroda. Zato je srce i stradalo jer, vjerujte, da je stvarno imala lošu narav, poživjela bi ona sto godina. Ona je sve to duboko potiskivala, duboko u sebi nosila i negdje naslućivala i znala da to kako ona živi, možda ipak nije tako dobro, ali strast ne bira.

Smrt na kraju bila je kao u grču. Tako je i živjela, jer potiskivanje i sebe i svega oko sebe je u stvari neka vrsta grča.

– I grča, a i ogromnog pritiska – zato je srce i puklo.

“I ako nas niko ne prevari, prevarimo se sami”, isto tako kaže Andrić. Da li je ona prevarila sebe u namjeri da ispuni zavjet?

– Ona je samu sebe prevarila i ona to pred smrt i shvata. I naravno, čovjek najčešće sam sebe najviše prevari. Stvar je u tome da je ona tragički junak, i okolnosti su bile takve da baš nije mogla sve sama. I na kraju, čovjek i ne može sve sam, bez obzira na to što je njoj Andrić dao misli “slobodna i sama”, tu ima i mnogo ironije. I nije čovjek slobodan kad je sam. Zato je taj roman plemenit, bez obzira na to što mi na sceni gledamo jednu antijunakinju.

Zašto će ova “Gospođica” biti uspješna, prema nekom Vašem osjećaju?

– Nikad se ne zna da li može da bude uspješno ili ne i mislim da se time nikada ne treba ni voditi. Ono što mogu da garantujem našoj publici i čitaocima je da smo mi prišli apsolutno svim srcem, kapacitetima, znanjem, zanatom i dušom. Kompletan ansambl zaista je shvatio o čemu pričamo, divili smo se Andriću i poštovali i mislim da je to prva stepenica za uspjeh. Nekome će se dopasti, nekome neće, ali ne možemo promašiti. Mislim da je priča ispričana. To je bilo najbitnije, da publika, kada izađe s predstave, shvati o čemu se radi upravo zbog te adaptacije i zbog toga što rijetko ko to postavlja. I mislim da smo mi u tome uspjeli. I da dodam, nijedna uloga, pa tako ni glavna uloga ne može se napraviti bez partnerstva. Andrić je napisao sjajne likove koji grade Gospođicu, tu su njena majka koju igra Nataša Ivančević, Jovanka koju igra Snježana Mišić, Bojan Kolopić igra dajdža Vladu i Ratka, Danilo Kerkez Rafu, Pavle Pavić gazda Vesu, Belinda Stijak Karmensitu. Muzičari Anastasija Marić i Marko Kovačić uživo sviraju i stvaraju neprocjenljivu atmosferu. Svi smo sve vrijeme na sceni. To je ansambl predstava, potpuna cjelina, i ako uspije, to je zasluga svih.

Adaptacije

Zašto biste rekli da, na kraju, postoji tako malo adaptacija Andrićevih djela, kako “Gospođice”, tako i drugih?

– Zato što je roman jako teško prenijeti na scenu. Zato se školuju dramaturzi i zato postoji dramska književnost, pa pisac napiše dramski tekst. Uvijek je teško i rizično jedan roman, pogotovo takve Andrićeve romane, koji su prebogati detaljima, emocijama i mislima, prenijeti na scenu. Mislim da ovom predstavom i s te strane radimo veliku stvar.

(SB)