Tadić: Preglasavanje nije isto što i izglasavanje
Foto: RTRS
Preglasavanje nije isto što i izglasavanje, poručio je u svom tekstu pravnik Ognjen Tadić, povodom sporne odluke o popunjavanju Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Povodom sporne odluke o popunjavanju Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i uoči sjednice Narodne skupštine Republike Srpske, koja će se izjasniti o vetu srpske članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović na tu spornu odluku, juče su se oglasili kolumnisti Milan Blagojević (“Sumorna naša ustavna stvarnost”, https://www.rtvbn.com/4093520/sumorna-nasa-ustavna-stvarnost#google_vignette) i Haris Imamović (“Bećirović se kocka sa državom: Bez 2:1 u Predsjedništvu Komisija postaje oružje protiv BiH”, https://odgovor.ba/article/19791).
Obojica, svako iz svog ugla, komentarišu to pitanje. Blagojević tvrdi da potvrđivanje ili nepotvrđivanje veta srpske članice Predsjedništva BiH u Narodnoj skupštini Republike Srpske može kasnije biti predmet odlučivanja Ustavnog suda BiH, dok Imamović tvrdi da je procedura odlučivanja o spornoj odluci završena, jer je odluka donesena preglasavanjem koje dopušta Poslovnik o radu Predsjedništva BiH.
Obje navedene tvrdnje nisu tačne.
Veto je dio jedne i jedinstvene procedure donošenja odluka Predsjedništva BiH
U članu 5/2. tač. c) i d) Ustava BiH (Procedura) utvrđen je način odlučivanja Predsjedništva BiH. Kaže se sljedeće:
„c) Predsjedništvo će nastojati da konsenzusom usvoji sve odluke Predsjedništva (tj. one koje proizilaze iz člana 5 (3), tačka (a)-(e)). Takve odluke mogu, što proizilazi iz tačke (d) ovog stava, ipak da usvoje dva člana ako svi napori za postizanje konsenzusa pretrpe neuspjeh.
d) Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu.“
Shodno navedenom, izjava (veto) da je neka odluka Predsjedništva BiH veoma štetna po vitalne interese entiteta sa čije je teritorije izabran član Predsjedništva BiH i eventualno potvrđivanje takve izjave od strane Narodne skupštine Republike Srpske nisu dio neke zasebne procedure u odnosu na proceduru u kojoj se donosi osporena odluka, nego su dio jedne i jedinstvene procedure regulisane istom odredbom Ustava.
U slučaju kada bude potvrđen veto, odluka zapravo ne stupa na snagu, dakle nema je – ne postoji, pa se, shodno tome, nema o čemu ni raspravljati pred Ustavnim sudom BiH. Ustavni sud BiH u tom smislu nema nikakvu nadležnost u vezi s vetom. Sporovi mogu postojati u vezi s donesenim odlukama, a ne u vezi s nedonesenim. Ne može se voditi spor oko nečega što ne postoji.
Potvrđivanjem ili nepotvrđivanjem veta Narodna skupština ne donosi neku posebnu odluku, nego učestvuje u proceduri Predsjedništva BiH u kojoj se raspravlja i odlučuje o odluci Predsjedništva BiH. Dakle, Ustav BiH nije predvidio mogućnost da preglasani član Predsjedništva u proceduri odlučivanja Predsjedništva BiH može sam, lično, onemogućiti donošenje sporne odluke, nego je u tu proceduru odlučivanja uključio Narodnu skupštinu Republike Srpske, odnosno bošnjačku i hrvatsku delegaciju u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, zavisno od toga koji član Predsjedništva izjavi veto.
Njihovo potvrđivanje ili nepotvrđivanje veta dio je jedne i jedinstvene procedure odlučivanja Predsjedništva BiH. Stav Narodne skupštine ili jedne od dvije delegacije nije nešto o čemu se može raspravljati ili protiv čega se može voditi spor, jer bi se onda mogao voditi spor i o tome kako je koji član Predsjedništva BiH glasao. Nikome, pa ni Ustavnom sudu BiH, nije dozvoljeno da osporava njihovo pravo glasa ili odlučuje o tome da li su trebali biti “ZA”, “PROTIV” ili “UZDRŽANI” prilikom nekog glasanja. To kako će glasati je isključivo pravo onoga ko glasa. Osporavati se mogu samo neustavne odluke koje su stupile na snagu i koje kao takve mogu biti predmet nekog spora u skladu sa članom 6/3. tač. a) Ustava BiH.
U Predsjedništvu se može preglasati, ali se preglasavanjem ne može konačno odlučiti
Imamović u svojoj netačnoj tvrdnji očito griješi prije svega zato što, po svemu sudeći, nije sagledao cjelinu odredbe Poslovnika o radu Predsjedništva BiH, na kojoj zasniva tvrdnju da je procedura odlučivanja u Predsjedništvu BiH u vezi sa spornom odlukom okončana.
Naime, Imamović se poziva na član 36. stav 3. Poslovnika, u kojem stoji:
“3. Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o imenovanju pet članova Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika. Ako se ne postigne konsenzus, metoda glasanja, saglasno članu 38. stav 4., primjenjivaće se na svakog člana Komisije koji treba biti imenovan.”
U članu 38. stav 4. Poslovnika, koji se inače odnosi na proceduru u vezi s imenovanjem predsjedavajućeg Savjeta ministara i njegovim potvrđivanjem u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, stoji sljedeće:
“4. U postupku imenovanja svaki član Predsjedništva može predložiti jedno ime. Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o imenovanju predsjedavajućeg Savjeta ministara. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu imenovati predsjedavajućeg”.
Generalni sekretar šalje ime predsjedavajućeg Savjeta ministara Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH na odobravanje. Tri člana Predsjedništva prisustvuju sjednici Predstavničkog doma na kojoj se razmatra imenovanje.
Ako Dom ne prihvati ime, odnosno ne potvrdi odluku Predsjedništva o imenovanju predsjedavajućeg Savjeta ministara, Predsjedništvo u roku od osam dana imenuje drugog predsjedavajućeg Savjeta ministara”.
Imamovića očito zbunjuje to što je u originalnom tekstu Poslovnika ova odredba napisana u tri pasusa, pa smatra da stav 4. glasi samo:
“4. U postupku imenovanja svaki član Predsjedništva može predložiti jedno ime. Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o imenovanju predsjedavajućeg Savjeta ministara. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu imenovati predsjedavajućeg.”
Kako je došlo do toga da stav 4. bude napisan u tri pasusa potpuno je nevažno, jer je i to u skladu sa članom 30. stav 2. Јedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama BiH („Samo ako to interesi razumljivosti zahtijevaju, odredba se može izuzetno sastojati od dvije ili više rečenica.“). U svakom slučaju, jasno je da drugi i treći pasus stava 4. nisu posebni stavovi, jer svaki stav u jednom članu koji sadrži više stavova, a u skladu sa članom 31. stav 2. Јedinstvenih pravila, mora biti posebno numerisan. Dakle, stav može sadržavati više rečenica, a Јedinstvena pravila ne obavezuju da one budu napisane u istom redu niti zabranjuju da budu raspoređene u više redova.
Nije mi poznato da je neko ranije drugačije tumačio ovu odredbu Poslovnika, ali, čak i da jeste, to nije od značaja, jer eventualna ranija pogrešna primjena propisa ne može predstavljati pravni osnov ili pravni argument za dalje pogrešno postupanje.
Shodno svemu navedenom, čak i kada bi se prihvatilo Imamovićevo tumačenje da je sporna odluka Predsjedništva BiH donesena striktno u skladu sa članom 36. stav 3. Poslovnika, ona se ni tada ne bi mogla smatrati konačnom, jer bi, po slovu Poslovnika, morala biti upućena na potvrđivanje Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Zbog toga nije tačna njegova tvrdnja da je odluka podobna da stupi na snagu na osnovu člana 36. stav 3. u vezi sa članom 38. stav 4. Poslovnika.
Narodna skupština na potezu
Smisao ovog kratkog osvrta na objave dvojice prominentnih kolumnista nije da ih opovrgavam na ličnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Naprotiv, smatram da je dobro kada se javno raspravlja o ovim pitanjima, jer, dok god se u ovakvim situacijama inspiracija traži u pravu, kao društvo imamo šansu da izbjegnemo bezakonje.
Zbog toga je ovaj osvrt samo ilustracija pravne nesigurnosti i haosa koji su izazvala dvojica članova Predsjedništva BiH, vođena generalno pogrešnom namjerom da se, protivno propisima, odlučuje o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika.
Hvala Dejtonu, tu je Narodna skupština Republike Srpske da ih zaustavi u tom pokušaju. U tome je, bar po slovu Ustava BiH, niko ne može spriječiti.
Vlada Srpske: Veličanje ustaštva i isticanje simbola tzv. Armije RBiH će postati krivično djelo
