TRANSGENERACIJSKE TRAUME SU UPALJENI OŽILJCI: Vida Davidović o novoj predstavi „Mali ratovi i kabine Zare“

Mlada dramska spisateljica i scenaristkinja Vida Davidović je za svoju diplomsku dramu kod mentorke Biljane Srbljanović na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu – „Mali ratovi i kabine ’Zare’“ – dobila Sterijinu nagradu na konkursu za najbolji originalni domaći dramski tekst po kome se ovih dana vrijedno radi predstava u Narodnom pozorištu Republike Srpske uz režiju Ivice Buljana.

Premijera u Banjaluci je zakazana za 15. mart.

Uloge u novoj predstavi „Mali ratovi i kabine Zare“ povjerene su članovima ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske: Nikolini Friganović, Nataši Ivančević, Senadu Milanoviću, Nataši Perić, Anandu Čeniću i Željku Erkiću, kao i studentima Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci: Anđeli Tasić, Anđeli Rakočević, Milošu Drljači i Milošu Ćebiću. Dramaturg je Robert Valtl, scenograf Aleksandar Denić, za kostime će se pobrinuti Ana Savić Gecan, za muziku je zadužen Petar Bilbija, lektor je Nataša Kecman, a izvršni producent Katarina Lazić.

Kako teče rad na novoj predstavi, kakav jaz vlada među generacijama i kako se njene junakinje oslobađaju trauma, ispričala je Vida Davidović za „Novosti“.

Za dramski tekst bili ste laureatkinja Konkursa Sterijinog pozorja za 2021/22. godinu. Koliko je značila takva vrsta podrške Vama kao mladoj autorici? Kako sada gledate na sve kada se po tome tekstu radi predstava „Mali ratovi i kabine Zare“ u NPRS?

Značila mi je mnogo, tada pogotovo, prije tri godine. Ne znam, mnogo se toga u mom životu promijenilo u međuvremenu pa mi je teško da kažem iz današnje perspektive. To je bila moja diplomska drama – tada nisam imala gotovo ništa osim nje, ona je bila moje prizanje po sebi, malo nespretno i nesigurno kao što su i rane dvadesete. Ta nagrada nam je pomogla (meni i drami) da se osjetimo malo bolje. A sada, eto, je prošlo mnogo vremena, i ja sam dosta porasla od tada, te se danas osjećam kao da smo i ona danas mnogo sigurnije i odraslije, pogotovo uz Ivicu.

Šta je, prema Vašem mišljenju, posebno za „Male ratove i kabine Zare“? Rekli ste da je riječ o transgeneracijskoj traumi i anoreksiji, koliko nam takve traume „otežavaju“ bitisanje na Balkanu?

Drugačija je, možda, percepcija rata iz ugla junaka koji nisu preživjeli rat. Ili mene, koja nisam preživjela rat. Ne znam, možda je drugačija i ta ideja da se ratovi vode i na tijelima, ali to mi se čini kao nešto što svi intuitivno znamo. Što se tiče transgeneracijskih trauma, one nam bitno i otežavaju i uljepšavaju život. Sa jedne strane, tu su naslijeđene slike stradanja. Sa druge strane, tu je utkano i mitsko pripovijedanje. Valjda ništa nije jednoznačno. A što se anoreksije tiče, ona je apsolutno izvanbalkanski fenomen. Do suštinskog proboja anoreksije u živote žena u ovom dijelu svijeta dolazi tek sa kulturnom i medijskom kolonizacijom. Krhkost kostiju i ideal “mrtvih dragih” je naslijeđe romantizma, percepcija savršenstva i sklada klasicizma, a teror o apsolutnoj produktivnosti i mehanizaciji tijela pripada domenu eksploaticije. Ništa od ovoga nije inheretno balkansko naslijeđe, zato se i guta sto puta teže, kao i taj rat, koji je suštinski tuđi (kao i svi ratovi).

Vaša priča prati dva toka, razdoblje rata i mira, odnos majke i kćerke. Kako ste sve to spojili i odakle interesovanje za ove kompleksne teme? Kako se uopšte danas gleda na složene odnose, jesmo li dovoljno slobodne da se „oslobodimo“?

Vrlo jednostavno – ja sam nekome kćerka i imam majku. Ovo nije priča o nama, ali jeste o jednom dijelu nas, jer je generacija moje majke preživjela rat, a mi smo preživljavale posljedice. Trauma me ne interesuje, voljela bih da je izbacim iz sistema. Pišem o njoj, jer me žulja. To je neko moje “oslobođenje”, ako je taj cilj uopšte dostižan. Za univerzalno oslobođenje ne znam, ne vjerujem da se traume ikada oslobodiš. Naučiš da je previješ sa vremenom i da prihvatiš da ostavlja ožiljak na tvom tijelu koji ne mora da bude upaljen baš svaki dan. I to je dovoljno.

Stekla sam utisak da otklanjate stigmu sa mnogih tema i da su Vaše junakinje romana, iako prošle neke teške trenutke, vrlo samosvjesne i uvijek korak naprijed. Koliko je danas teško uspješnim i samosvjesnim ženama? Da li društvo misli da njima ne treba podrška?

O, veliko da! Ljudi vjeruju svojim projekcijama, a svi uvijek žele da u ženi vide taj ideal omnipotentne majke koja je sređena, lijepa, pametna, sposobna i naprosto sjajna, bez izuzetka, uvijek raspoložena, pije tek pomalo, puši kad zavodi i preživljava stvari bez posljedica. Mislim, ta žena ne postoji osim u fantaziji Drugog. Pa evo, uzmimo reprezentacije patnje žena u medijima: žena pati tako što napuni sebi kadu, uzme čašu vina i sluša tužne pop pjesme. Ko to radi? Zašto podrazumijevamo da ženska patnja izgleda kao hipersenzualni, erotizovani kadar iz spota? Prije neki dan sam na faksu uzela stiker za laptop na kom piše: Niko ne zna šta sam sve prošla da bih postala ovoliko nježna. Patnju savremene žene rijetko ko primjećuje. Naravno, niko te na ulici neće pitati da li patiš, ukoliko izgledaš nasmijano i veselo, ali vlada to jedno očekivanje da ta hrabra žena, ta žena koja nosi i žensku i mušku energiju u sebi, ta žena koja naizgled ima sve i nosi se kao da ima sve može i da istrpi sve. I može, ali ne bi trebalo da mora. Zamislite, i žene krvare.

Kako teče saradnja sa glumačkom ekipom i rediteljem Ivicom Buljanom? 

Sa glumačkom ekipom se nisam susrela, ali vjerujem Ivici da su super (smijeh). Ne znam, ja se sa Ivicom Buljanom uvijek osjećam sigurno i lijepo u procesu, tako sam se osjećala i kad smo radili „Idiota“. Dijelimo jednu zajedničku ljubav prema psihoanalizi preko koje možemo lako da komuniciramo u šiframa. Nikad nisam rekla ništa što Ivica nije razumio.

Kakva su Vaša očekivanja od predstave „Mali ratovi i kabine Zare“?

Vjerujem cijeloj ekipi da zna šta da radi sa tekstom koji je napisan za njih i o njima.

Na kojim projektima još radite, osim ovog trenutnog u NPRS?

Trenutno sam u Sjedinjenim Državama, kao stipendistkinja Fulbrajta završavam master iz kreativnog pisanja u Linkolnu, u saveznoj državi Nebraska, pa se ne bavim aktivno pozorištem. Pišem dramu i dotjerujem još malo scenario za debitantnski film “Trn”, koji će režirati Gvozden Ilić. Produkciju potpisuje Baš Čelik, a film je na dobrom putu da se uskoro snimi, vrlo uskoro. Govori o svim ovim mojim i našim temama, ali na tu temu, opširnije, neki drugi put.