Vladika Sava: Narod u Eparhiji banjalučkoj intenzivno živi pravoslavnu vjeru

Episkop marčanski Sava izabran je za vikara episkopa banjalučkog Jefrema na majskom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve prošle godine. U Eparhiju banjalučku došao je sa mjesta šefa Kabineta patrijarha srpskog Porfirija.

Za njega je ovo bio svojevrstan povratak kući. Episkop Sava rodom je Srpca, gdje je završio osnovnu školu. Odatle se po završetku osnovne škole otisnuo u bogoslovski svijet. Prvo na Cetinje, zatim u Beograd, a onda i u Švajcarsku.

RAZGOVARAO: Aleksandar Stojanović

Put ga je doveo i u Zagreb, gdje je bio na poslušanju kod patrijarha, tada mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, Porfirija. Međutim, blagoslovom Srpske crkve, dolazi u Banjaluku.

Stigao je u julu, a u oktobru je postavljen za nastojatelja manastira Miloševac, nadomak Prijedora. U manastirskom dvorištu uoči najvećeg hrišćanskog praznika – Vaskrsenja Gospodnjeg, razgovarali smo sa preosvećenim vladikom.

Sa mjesta šefa Kabineta patrijarha Porfirija, Sabor Vas postavlja za vikara episkopa banjalučkog, u ovu Bogom vaskrsavanu eparhiju. Uskoro će godinu dana od izbora. Kakvi su Vaši utisci otkako ste došli?

Episkop Sava: Utisci su da Crkva Božija u našem narodu živi intenzivnim životom. Naš narod, vjerujući narod, ne odvaja sebe od Crkve. Ne posmatra Crkvu samo kao jednu od institucija našeg naroda, koja ima svoju ulogu u moralnom, prosvjetnom, kulturnom životu našeg naroda, nego zaista doživljava sebe istinskim članovima tijela Hristovog, odnosno sam taj narod je Crkva.

To mi je utisak, da ovdje narod intenzivno živi svoju vjeru. Da ima dosta naroda koji su hrišćani, ne samo nominalno, nego živeći Jevanđelje. S obzirom na to da ima mnogo naroda i izazovi pred Crkvom su možda veći nego u nekim drugim krajevima, ali je i velika radost kada vidite da imate u hramu ispred sebe ljude koji razumiju svoju vjeru i koji žive u potpunosti svoju vjeru.

Vjerovatno je to i plod tridesetogodišnjeg učenja vjeronauke na ovim prostorima i mukotrpni i svakodnevni rad naših sveštenika i vjeroučitelja. Čini mi se da oni koji žive u Crkvi svojim životom to svjedoče i onima izvan Crkve.

Možemo reći da ste se vratili kući. Sa 15 godina otišli ste u svijet, na školovanje, put Vas je vodio od istoka do zapada, dolazite nazad nakon toliko godina. Kako vidite Eparhiju u kojoj ste danas vikar episkopu u odnosu na ono kada ste otišli kao mlad bogoslov na školovanje?

Episkop Sava: Dosta rano sam otišao iz ovih krajeva, poslije osnovne škole. Svaki put kada bih dolazio, a to bi bilo uglavnom tokom školskih odmora, dalo se primijetiti da uvijek nešto novo postoji. Ili je to neki hram koji je izgrađen, ili je to neki stari hram koji je obnovljen, ili je to više naroda u hramovima na bogosluženju, pogotovo za praznike, ili su to razne aktivnosti sveštenika sa vjernicima, ili je to veći broj omladine u hramu, dječaka u oltaru, za pjevnicom…

Dakle, utisak je da je svaki put crkveni život na ovom području sve više napredovao, išao uzlaznom putanjom. Tako da prostor Eparhije banjalučke koji sam poznavao tada i sada se umnogome razlikuje u kvalitetu crkvenog života, ali i u kvantitetu, odnosno broju naših vjernika. Svakako da smo dosta uznapredovali na tom planu.

Dakle, djeluje mi da je Crkva obnovljena u pravom smislu te riječi.

Postavljeni ste za nastojatelja manastira Miloševac, nadomak Prijedora. U samoj Eparhiji obnovljeno je mnogo manastira, podignuti su i neki novi. Koliko obnova tog monaškog, manastirskog života znači za podizanje vjere uopšte, a posebno ovdje?

Episkop Sava: Manastiri su oduvijek imali posebnu mjesto i ulogu u našem narodu. I to je još od Svetog Save. On je, vrativši se sa Svete gore, prvo zidao manastire po Srbiji. Pa i na Svetu Goru kad je otišao, prvo što se starao da uradi jeste da podigne manastir za svoje sunarodnike, koji bi mogli poći tamo da se podvizavaju, mole Bogu i da to sve rade na svom jeziku, odnosno da njima bude razumljivo.

Od početka Sveti Sava formira manastire, ne samo kao mjesta koja su rezervisana za neke ljude koji će se povući iz svijeta i tamo se moliti Bogu za sav narod, nego ih stvara kao mjesta gde će se okupljati i verujući ljudi. Upravo zbog toga je prva bolnica napravljena u Studenici. I škole su otvorane u manastirima. Nekoliko manastira su bili i rezidencije. Sjedište arhiepiskopa je bilo u manastiru Žiči.

Kroz svu istoriju, i u onim teškim vremenima raznih ropstava, monaštvo je često imalo i predvodničku ulogu u našem narodu. Danas monaštvo ima preobražavajuću ulogu. Kao malo soli što je potrebno da se osoli sva hrana, tako i monasi svojim životom u stvari postavljaju tu duhovnu so, koja našim ljudima, prije svega hrišćanima, ali i onda ljudima dobre volje, pokazuju put ka Crkvi, put ka Hristu i one vrijednosti koje svjedoči hrišćanski život.

Obnova manastira i u njima monaškog života jeste i duhovna obnova našeg naroda. U našoj Eparhiji iz temelja su obnovljena četiri istorijska manastira. U njima je danas sve više mladih ljudi željnih monaškog života i istinskog podviga. Manastiri su zaista duhovne oaze na prostoru naše Krajine.

Dobili ste priliku da sada stasavate pored jednog velikog arhijereja naše Crkve, vladike Jefrema. Jednog od sigurno najcjenjenijih vladika. Bili ste ranije uz patrijarha Porfirija. Da li je to za Vas izazov ili privilegija?

Episkop Sava: I jedno i drugo. Ukratko, privilegija je imati takav izazov. Vladika Jefrem je zaista jedan od episkopa najposvećenijih svom poslanju, svom svjedočenju, svom poslu. To svjedoči punih 45 godina kao arhijerej. Borio se, zajedno sa svojim sveštenicima, da na najbolji mogući način obnovi Crku Božiju u ovom narodu i da ne bude to samo fizička obnova, nego i duhovna obnova, odnosno autentično svjedočenje Jevanđelja Hristovog. To često mnogi nisu razumjeli.

Sada je, nakon toliko decenija, moguće donekle sagledati aspekte tog njegovog rada. Svakako da služenje uz takvog čovjeka jeste izazov. Zato što čovjek ima potrebu da na izazove odgovara na način na koji odgovara i vladika Jefrem. Ali je i privilegija, zbog iskustva koje ima u služenju Crkvi. Sem odgovornosti postoji i blagodarnost Bogu na tome što postoji mogućnost i prilika da se sa dobrog izvora naučim kako treba da izgleda služba arhijereja u Crkvi.

Puno je izgrađeno hramova u godinama episkopstva vladike Jefrema. Crkve su svakako pune, ali relikti nekih prošlih vremena i posljedice tih vremena se i dalje osjećaju. Kako danas privući više i mladih, pa čak i onih starih koji su živjeli u ono vrijeme, da hramovi budu još puniji? Jer sigurno da ima prostora za to.

Episkop Sava: Činjenica je da je za duhovnu obnovu našeg naroda prethodno bila potrebna fizička obnova. Da bismo mogli da okupljamo ljude u našim hramovima, bilo je potrebno podići hramove tamo gde ih nije bilo ili obnoviti hramove koji su u nekom istorijskom momentu stradali ili porušeni.

Relikti koji postoje i danas ne treba da budu prepreka za komunikaciju između Crkve i vjernika. Ako ostavimo relikte po strani i razgovaramo srcem k srcu, onda mislim da neće biti problem da privučemo Crkvi one koji možda iz nekih razloga, pa na kraju i ideoloških, još uvijek nisu članovi Crkve.

A ako se počnemo baviti tim reliktima i tumačiti ih, možemo doći u situaciju da izgubimo i neke koji su se vratili Crkvi. Crkva Hristova je dovoljno široka za sve i ona se ne bavi temama ideologije, nego se bavi pitanjem vječnog spasenja ljudi, a svaki čovjek na kraju razmišlja o vječnosti i o smislu života.

Dakle, Crkva Božija je otvorena za sve i ukoliko o tome budemo govorili, pa i sa generacijama koje imaju nekakve predrasude, mislim da možemo imati uspjeh.

Kolika je odgovornost Crkve za narod, za stanje u društvu? Treba li više prići narodu, biti s narodom?

Episkop Sava: Odgovornost je na svima u društvu, ne samo na sveštenicima ili na Crkvi. I sveštenici su djeca ovog društva. To nisu neki ljudi koji su došli iz nekog drugog društva ili koji su neki vanzemaljci koji su se pojavili ovdje, pa sad oni treba da u našem društvu obnavljaju sistem pravih vrijednosti.

Dakle, društvo proizvodi podmladak, pa na kraju i sveštenstvo. Stvar je u tome što sveštenstvo treba da bude preobražavajuća sila u društvu. I ukoliko roditelji vaspitaju svoju djecu na pravim vrijednostima, onda će nam takvi biti i sveštenici, ali takvi će nam biti i advokati, i ljekari, i učitelji. Odgovornost podjednako leži na svim članovima društva.

Na sveštenicima svakako jeste i dodatna odgovornost, a to je da moraju da prevaziđu te okvire u  koje ih je ukalupilo ovo društvo. Zato što oni u stvari svjedoče Jevanđelje, a Jevanđelje je život koji prevazilazi svako društvo, svaku kulturu, svako obrazovanje, svaku naciju, svaku ideologiju.

Kažu da se Crkva se treba modernizovati. Ranije mi je vladika Amfilohije rekao da je Crkva uvijek moderna, jer se ne mjeri samo mjerilima ovozemaljskog života. Ipak, nekako se čini da je potrebno promijeniti pristup mlađima. Više su na društvenim mrežama. Evo, i patrijarh pojedine vladike su prisutni na mrežama. Kako gledate na to, kako napraviti balans da Crkva ostane ipak crkva, da to ne ode u drugu krajnost od potpune zatvorenosti?

Episkop Sava: Crkva već 2.000 godina ima jednu te istu poruku koju propovijeda, a to je Hristos i to je spasenje u Hristu svih. Zbog toga se veoma često događa da kad slušate besjedu nekog sveštenika vidite da se on u toj besjedi poziva na neke od crkvenih učitelja i otaca iz IV, VIII, ili IX vijeka, ili na novije svetitelje i oce. Zašto? Zato što su svi imali jednu te istu poruku.

Istina je da svima nije bio isti način prenošenja te poruke iz razloga što se društvo kroz istoriju mijenjalo. Dakle, da bi neko propovijedao u IV vijeku, kao što su tu radili čuveni kapadokijski oci, bilo je potrebno da izučava ne samo teologiju, nego prije svega filosofiju, retoriku, astronomiju, muziku i tako dalje. Sve one nauke koje su bile na snazi u antici.

I dan-danas poruka Crkve i Jevanđelja ostaje ista. Zbog toga je, vjerovatno, i rečeno da je Crkva uvijek aktuelna i uvijek moderna. Prosto, Crkva u današnje vrijeme koristi jezik razumljiv i pristupačan narodu koji je u Crkvi. Jezik crkve treba da bude savremen, ali sa uvijek istom porukom.

Dakle, društvene mreže nisu problem?

Episkop Sava: Pitanje prisutnosti Crkve na društvenim mrežama ne predstavlja problem. Kad se pojavila televizija, Crkva se pojavila i na televiziji. Danas imamo i emisije koje su posvećene  vjerskim temama. Imamo i prenose bogosluženja preko televizije i radija. Imamo prenose ili dijelove besjeda u medijima, tako je i sa društvenim mrežama.

Crkva koristi sredstva dostupna mladom čovjeku da bi mu preko tih sredstava uputila riječ o Jevanđelju, riječ o spasenju. Ne treba Crkva da mijenja poruku, ali da svakako se koristi i savremenim načinom komunikacije.

Vladika Sava, vikar episkopa banjalučkog: Onaj koji svoj život obogati Hristom, obogaćuje ga smislom