Traže novac od svih redom: Šta se dešava u kladionicama svakog dana FOTO
FOTO: BL PORTAL
Dok jedni u kladionicu svrate na nekoliko minuta, drugi u njoj provedu gotovo cijeli dan. Neki nakon svake uplate ponavljaju “samo još ova i to je to”, uvjereni da je dobitak iza ugla. Drugi ćute, bez komentara i opravdanja, uplaćujući tiket za tiketom. Međutim, prema riječima zaposlenih, pravi problemi počinju onda kada novca više nema, a želja za kockanjem ne prestaje.
Jelena, radnica jedne banjalučke kladionice, kaže da se sa različitim situacijama susreće gotovo svakodnevno. Mnogi misle da je najveći problem to što pojedini gosti satima sjede u objektu, ali ona tvrdi da su mnogo teže situacije kada zavisnici ostanu bez novca.
“Znalo se dešavati da traže od drugih gostiju da im pozajme novac kako bi nastavili da igraju, a nekada pitaju i mene da li mogu uzeti novac iz kase, uz obećanje da će mi vratiti čim dobiju”, priča ona za BL portal.
Povremeno dolazi i do neugodnih scena nakon gubitka novca.
“Dešava se da neko počne da udara po aparatu ili da se ponaša agresivno, pa moramo reagovati i udaljiti ga iz objekta. Takve situacije nisu česte, a s druge strane se osjećam bezbjedno jer su uslovi rada dobro organizovani i postoji zaštita zaposlenih”, kaže Mia.
Tokom šest godina rada primijetila je i dva potpuno različita tipa ljudi koji sate provode u kladionici.
FOTO: BL PORTAL
“Jedni stalno govore kako je to posljednji tiket, kako baš sada dobijaju ili da će se izvući, kao da pokušavaju da ubijede sami sebe. Drugi ne govore ništa, samo sjede, uplaćuju i podižu novac, bez ikakvog komentara“, objašnjava ona.
Kako motivisati osobu da prizna problem?
Kako za BL portal objašnjava načelnica Klinike za psihijatriju UKC-a Republike Srpske prof. dr Nera Živlak Radulović, prvi korak u liječenju nije odvikavanje od klađenja, već utvrđivanje šta se zapravo krije iza problema.
“Potrebno je ustanoviti da li se radi isključivo o zavisnosti od kocke ili je kockanje samo simptom nekog drugog psihijatrijskog poremećaja. Često se susrećemo sa takozvanim dualnim dijagnozama, kada osoba istovremeno ima zavisnost od kocke i još jedan poremećaj mentalnog zdravlja”, pojašnjava ona.
Jedan od najvećih izazova na početku liječenja jeste motivisati osobu da prizna problem i prihvati pomoć. Zavisnici često negiraju ozbiljnost situacije, umanjuju posljedice ili pokušavaju opravdati svoje ponašanje.
“To nisu izgovori, već sastavni dio bolesti. Tek kada uspijemo da motivišemo osobu za liječenje, možemo odrediti terapijski pravac”, ističe Živlak Radulović.
Poseban akcenat stavlja se na uključivanje porodice, jer podrška najbližih igra ključnu ulogu u oporavku. Članovi porodice uče kako da prepoznaju obrasce ponašanja, ali i kako da pomognu bez dodatnog pritiska i osude.
Sagovornica naglašava da je jedna od najraširenijih predrasuda tvrdnja da je “jednom kockar – uvijek kockar”.
“Osobe sa ovim poremećajem ne treba stigmatizovati niti ih posmatrati kao manipulatore i lažove. Takav pristup ih samo dodatno udaljava od liječenja. Riječ je o bolesti koja se može liječiti”, poručuje ona.
Mnogi zatraže pomoć
Podaci Klinike za psihijatriju pokazuju da problem ne bira ni zanimanje, ni pol, ni društveni status. Tokom 2022, 2023. i 2024. godine pomoć zbog zavisnosti od kocke potražilo je 76 osoba. Njih 17 liječeno je u bolničkim uslovima, dok je 59 bilo uključeno u ambulantni tretman. Najmlađi pacijent imao je 18 godina, a najstariji 59.
Nakon dijagnostičke obrade, pacijentima se određuje individualni plan liječenja. Nekima je potrebna psihijatrijska terapija i lijekovi zbog depresije ili drugih pratećih poremećaja, dok se najveći broj uključuje u grupne tretmane koji se smatraju najefikasnijim oblikom pomoći.
“U grupi pacijenti vide da nisu sami i da je oporavak moguć. Oni jedni drugima postaju najbolji dokaz da se zavisnost od kocke može pobijediti”, kaže Živlak Radulović za BL portal.
Proces liječenja traje najmanje tri godine, a idealno pet. Takođe, još ne postoji lijek koji liječi zavisnost od kocke.
“Postoje lijekovi koji mogu ublažiti krize i posljedice po mentalno zdravlje, ali jedini put ka trajnoj apstinenciji jeste rad na sebi, uz podršku stručnjaka, porodice i terapijske grupe”, zaključuje ona.
