U Švedskoj preminuo mejdanski Bekenbauer, Džafer Smajić Bure
Fudbalska Banjaluka, Obilićevo (ranije Mejdan), Naprijed tuguju. Iz Švedske je stigla tužna vijest; u 73. godini umro je Džafer Smajić Bure, dugogodišnji kapiten, jedan od najboljih igrača u istoriji banjalučkog Fudbalskog kluba Naprijed.
Tamo u Stupnici, kraj Zelenog mosta, počeo je juriti za loptom „krpenjačom“, a fudbalski put ga je, baš kao i mnoge druge mladiće, odveo u Naprijed, gdje je već igrao njegov stariji brate Adem, a kasnije će im se pridružiti i treći Smajić, Ibrahim-Bajim.
I odmah je, kao 16-ogodišnjak izborio dres prvotimca. Njegove odlične igre nisu ostale nezapažene, ubrzo je stigao i poziv iz banjalučkog Borca. Došao je, 1967. godine, na Gradski stadion i dvije sezone nosio Borčev dres ali, poput mnoge druge banjalučke djece, nije mu pružena prava šansa, te je odigrao samo 23 utakmice u dresu banjalučke fudbalske „svetinje“, a trebao je, i morao je, po fudbalskom znanju i umijeću mnogo više.
Prednost su dobijali fudbaleri sa mnogo skromnijim znanjem i, garantovano, s manje ljubavi prema Borcu od Bureta. Zbog toga se vratio gdje drugdje nego u svoj matični klub FK Naprijed, da bi kasnije sa generacijom u kojoj su bili Eso Tahirović, Hazim Omerbašić, Milan Vlajić, Bogdan Petković, Šaćir Zulić, Ferid Hrustić, Jasmin Mašić, Besim Salihagić, Mehmed-Medićka Ališić… ispisao najljepše stranice klupske istorije.
Ta generacija je, bez konkurencije, najbolja u analima Naprijeda. Bila je na pragu Druge lige Zapad, ali su joj se na putu ka drugoligaškom društvu ispriječili bogatiji i „moćniji“ klubovi.
Džefer Smajić Bure izrastao je u to vrijeme u jednog od najboljih fudbalera na krajiškim terenima. Zvali su ga mnogi poznati klubovi, ali ljubav prema Naprijedu bila je jača od svega.
Uvek je bio uz mlade igrače, pomogao im, savjetovao ih, štitio ih. Nije prihvatao punude drugih, višerangiranih klubova, jer mu je Naprijed u srcu, a Borac neostvaren san i gorko iskustvo.
Za one koji, zbog svoje mladosti, ne pamte Bureta kao igrača treba da znaju da je Džafer Smajić Bure bio, u ono vrijeme, polivalentan fudbaler. Igrao je na pozicijama stopera, libera i defanzivnog veznog, a često je pomagao i u fazi napada.
Bio je igrač sa sjajnom tehnikom, odlično je „čitao“ igru i poziciono se postavljao na terenu. U duelima je bio izvrstan iako nikada „grub“ – volio je nadigravanje.
Posebno ga je krasila „skok igra“ i tu je spadao u sam vrh banjalučkog i krajiškog fudbala. Igrao je elegantno, a ponašanje je uvijek bilo fer i sportsko. Možda zvuči pretenciozno, ali svojom igrom i ponašanjem je podsjećao na „mejdanskog Bekenbauera“, a u tandemu sa bratom Ibrahimom-Bajimom to je sličilo čuvenom tandemu Bekenbauer–Švarcenbek.
Cijenili su ga svi njegovi saigrači, ali vrijednost se dokazuje kada te cijene „protivnički“ fudbaleri, a Bure je bio zaista cijenjen od svih fudbalskih znalaca ma koji dres da su nosili, i kao fudbaler i kao čovjek. Malo je takvih bilo. Sjajan fudbaler i dobričina, ljudska.
Kada je nakon 15 godina igračke karijere odlučio da kaže fudbalu zbogom (odigrao oproštajnu utakmicu 5. avgusta 1977.) ostao je u klubu kao trener. Svoje bogato iskustvo prenosio je na mlađe igrače, učeći ih, a mnogi su pod njegovom trenerskom palicom postali sjajni fudbaleri.
Kada god je Naprijed bio u fudbalskim problemima, kada su iz njega odlazili treneri, kada je trebalo spasavati klub, znalo se – tu je Bure. Nikad nije, poput drugih, uzmicao, hvatao se sa problemima u koštac i uvijek je iz njih izlazio kao pobjednik.
I kad je morao otići iz svoje Banjaluke, iz svoga Naprijeda, uvijek su mu bili u mislima, i njegov grad i njegov matični klub i njegova raja iz čaršije i fudbalskog „svijeta“.
Kad god je dolazio iz Švedske ili Sarajeva u Banjaluku, kad god je sretao nekog iz svoje generacije, uvijek je pitao: „Šta ima novo u Naprijedu?“
Nikad ga nije zaboravio, on mu je uvijek bio u duši i srcu.
Ali, su zato, nažalost, u Naprijedu zaboravili Džafera – Bureta Smajića, svog kapitena, svog asa, svoju fudbalsku legendu. Zaboravili su ga neki „novi“ Naprijedovci, ali ga nisu, niti će ikada, zaboraviti saigrači i navijači, ljubitelji fudbala iz njegove generacije, kao ni oni koji ga dobro pamte i kao fudbalera i čovjeka… a takvih je povelik broj.
Niko nikad neće moći zaboraviti onu čuvenu, najbolju, Naprijedovu half-liniju: Vlajić, Smajić, Tahirović, ili onu: Vlajić, Dž. Smajić, I. Smajić, half-liniju koju je poznavala i cijenila cela fudbalska Bosanska Krajina, ali i šira regija.
U nekoliko izbora „idealnog tima“ Naprijeda, od strane struke i navijača, Bure je uvijek, u svakom izboru, imao svoje mjesto.
Za 60. rođendan FK Naprijeda, kluba s Mejdana, u izboru fudbalskih radnika – bivših igrača Naprijeda i drugih banjalučkih klubova, nakon višemjesečne ankete, izabrani su 11 najboljih (iz različitih generacija):
Hazim Omerbašić, Brane Krivokuća, Irfan Hajdarević, Džafer Smajić, Šaćir Zulić – Bogdan Petković, Omer Jusić, Esad Tahirović, Fučo Čorbegović – Pašo Bećirbašić i Muhamed Ibrahimbegović.
Otišao je Bure na put bez povratka, otišao je u onaj „bolji svijet“, a tamo ga čekaju njegovu saigrači Ferid Hrustić, Eko Bajramović, Vlado Žujić, Fehim Ališić, Nurko Dervišević…
I tamo će ih sa kapitenskom trakom predvoditi Džafer – Bure Smajić.
(Ž. Tica)
