Magazin 03.04.2017.

Zapisi iz arhiva: Stasavanje banjalučkog sporta (1): Biciklizam uživao veliku popularnost

ČITANJE: 4 minute

Najstarije banjalučko sportsko udruženje, Banjalučki klub biciklista Orao, osnovano je daleke 1899. Pretpostavlja se da najveće zasluge za njegovo formiranje ima inženjer Miloš Komadina, austrougarski pukovnik, koji je na službi u Banjaluci bio od 1905. do 1909.

Upravo on je potpisao zahtjev za osnivanje tenis kluba, dostavljen Upravi grada Banjaluke 7. jula 1907. Tačno mjesec dana kasnije, Pravila Kluba (Statuten Lanjn Tennis Club in Banjaluka) su usvojena na Osnivačkoj skupštini.

Velike zasluge za razvoj sporta u to vrijeme valja pripisati profesoru dr Aleksandru Erihu, koji je, pored matematike, fizike i hemije, gimnazijalcima predavao i gimnastiku i podučavao ih tenisu. I sam se ogledao u tenisu i biciklizmu.

Izuzimajući Pravila, na njemačkom jeziku, otkucana mašinom, koja se čuvaju u Sarajevu u Arhivu BiH, nema drugih dokumenata o djelovanju teniskog kluba u austrougarskom periodu. Iz Pravila saznajemo da sami “pripremni igrači i njihovi predstavnici moraju urediti mjesto za igru i obezbijediti rekvizite i urediti raspored igranja”. Pravila sadrže i jedno interesantno rješenje: “U slučaju raspuštanja cjelokupna imovina i inventar Kluba treba se predati Fondu za pomaganje siromašnih u Banjaluci”.

Oskudni su i podaci o teniskom sportu u Banjaluci između dva svjetska rata. Najistaknutiji igrači bili su dr Franc Klajnhapl, inž. Vladimir Konjev, Milan Malić, Margita Seleš, Lela Gojić, Stojanka Milošević… Može se zaključiti da je u “bijelom sportu” postignut izvjestan kvalitet i masovnost, kao i da su primjetne solidne organizacione sposobnosti. Iz imena takmičara se zaključuje da je riječ o našim imućnijim sugrađanima.

Početkom septembra 1937. Banjalučani su na teniskom turniru za prvenstvo Vrbaske banovine na djelu vidjeli reprezentativca Jugoslavije Krešimira Fridriha iz Koprivnice koji je bio i dobar fudbaler. On je u finalnom meču savladao svog brata Karla. Pored igrača iz Banjaluke, na turniru su učestvovali i igrači iz Beograda, Zagreba, Karlovca i Capraga.

Banjalučki teniseri nisu imali probleme sa kakvim su se, jedno vrijeme, susretale njihove kolege u Prijedoru. Da ne bi “gledao u leđa” Banjaluci i Novom, Prijedor je 1933. uredio tenisko igralište. Nakon oštrih istupa konzervativnih pojedinaca, opštinski načelnik je zabranio tenis. Da bi obezbijedio striktno sprovođenje zabrane, tenisko igralište je pretvorio u stočnu pijacu. Nakon pet godina žučnih rasprava, u koje je bio uključen čak i ban, predsjednik prijedorske opštine Ahmedbeg Kapetanović je “ozakonio” tenis. Teniserima je besplatno, na 20 godina, ustupljeno zemljište za uređenje igrališta. Za kratko vrijeme prikupljeno je preko 2.000 dinara dobrovoljnih priloga za uređenje igrališta.

Poklonice bijelog sporta u Banjaluci su jula 1938, kada je na stadionu Krajišnika organizovana internacionalna prijateljska utakmica između ženskih fudbalskih klubova Zagreba i Brna, sugerisale funkcionerima Krajišnika da ženski fudbal znači veliki udarac tenisu.

Biciklizam je uživao veliku popularnost. Prema privremenom izvještaju Uprave policije od sredine jula 1931, Banjaluka ima 850 registrovanih bicikala. Policija je procijenila da će biti prijavljeno oko hiljadu bicikala, što je Banjaluku, već tada, prema broju stanovnika svrstavalo na drugo mjesto po broju bicikala u državi. Zato ne treba da čudi činjenica da je Banjaluka, uz Suboticu i Maribor, i u poratnom vremenu, odnosno sve dok nerazumno nismo ukinuli brojne biciklističke staze u gradu, bila pravi biciklistički raj.

Najbolji i najmasovniji je bio Banjalučki biciklistički klub. Prvo prvenstvo Vrbaske banovine održano je 25. septembra 1933. Vozilo se na stazi dugoj 30 km. Titula prvaka pripala je studentu prava Bori Iliću.

Interesantno biciklističko i plivačko takmičenje priredilo je 18. avgusta 1937. gornješehersko Kulturno društvo “Bratstvo”. Dužina biciklističke staze bila je 14 kilometara. Titulu gradskog prvaka osvojio je Kosmina, stigavši na cilj za 19 minuta. Na sporoj biciklističkoj trci je trijumfovao A. Osmančević, dok je na plivačkom takmičenju pobijedio Š. Osmančević.

Isto kulturno društvo, uz učešće preko 50 takmičara, priredilo je 13. septembra 1931. biciklističku trku od Banjaluke do Krupe na Vrbasu, na stazi dugoj 42 km. Prvu nagradu, u iznosu od 500 dinara, osvojio je Trokić.

Posljednja biciklistička trka između dva rata održana je 16. marta 1941. na relaciji Banjaluka – Dragočaj – Banjaluka.

Vlastitim snagama razvijala se većina sportova, dok je o nekoliko sportskih grana vodila računa država, prvenstveno putem vojnih vlasti. To su, prije svih, vazduhoplovstvo, smučarstvo i jahanje.

(Zoran S. Mačkić, arhivskih savjetnik, Arhiv Republike Srpske, glassrpske.com)