Dušan Jokić: Talentovani komičar i profesor sa preko 150 odbijenica
Gotovo da nema osobe u Banjaluci koja ne zna ko je Dušan Jokić. Nekima je poznat kao jedan od najzanimljivijih profesora istorije, drugima kao pokretač i član Antikulturnog teatra “Alija Sirotanović”, a trećima kao mladi čovjek sa možda i najvećim brojem odbijenica u Banjaluci.
Ovaj veliki ljubitelj Crvene Zvezde, sporta, komunizma, antikviteta i tople jagnjetine, je veoma talentovan komičar koji već godinama nasmijava publiku ne samo u Banjaluci, nego širom države.
Na pitanje šta je čovjeku potrebno da bude dobar komičar, on navodi da je osim talenta potrebna stalna nadogradnja u vidu obrazovanja, malo hrabrosti i dosta strpljenja.
-Da bi se smislila dobra šala, čovjek mora biti načitan i imati znanja iz opšte kulture. Takođe, potrebno je da je u toku trenutnih dešavanja i da ima vještinu da uvijek situaciju okreće u svoju korist. Ako neka šala koja je tebi dobra ne prolazi dobro među publikom, komičar mora vješto i neprimjetno preći na drugu temu ili šalu koja će im se dopasti, objašnjava Jokić.
Nastupati pred nekoliko stotina ljudi, te držati im pažnju sat i po vremena nikada nije lak zadatak. Upravo tu na scenu stupaju hrabrost i strpljenje komičara koji će kroz interakciju sa publikom probuditi interesovanje.
-Slično nešto se dešava u prosvjeti. Svaki čas koji održim je u suštini jedna vrsta predstave i nastupa na kome je moj zadatak da publiku, odnosno đake, nešto naučim, i na zabavan način ih podstaknem da na kraju izvuku neku pouku.
U svojoj gradnji sebe kao komičara mnogo mu pomaže i jedna od njegovih najvećih ljubavi – istorija.
-Znanja koja imam iz istorije mi dosta koriste u pisanju skečeva i šala jer je ona prepuna sjajnih priča koje ponekad ne treba ni mnogo prepravljati nego im samo dodati umjetničke slobode. Na primjer, u devetom vijeku u Vatikanu narod je mislio da ima papu, a na kraju se ispostavilo da je u pitanju bila žena i to kada se porodila na oltaru. Ili, recimo, priča kada je Staljin napio Tita pa se ovaj valjao pod stolom. Istorija ima neprocjenjivu vrijednost za komičara upravo zbog tih sjajnih priča i bar meni predstavlja veliku pomoć, objasnio je Dušan.
Komičar u prodavnici pogrebne opreme
Nakon završetka fakulteta, Jokić nije imao sreće da pronađe stalan posao u struci pa se snalazio tako što je radio razne poslove. Jedno vrijeme bio je zaposlenik u prodavnici pogrebne opreme.
-To je bilo nevjerovatno iskustvo. Čak i u tom poslu postoji neka čudna vrsta humora. Jednom je došao neki djed u radnju i pitao ima li sanduka, a ja se u sebi mislim, nema, eto, prodajemo uglavnom glisere, ali imaš sreće pa nam je ostao jedan sanduk, priča kroz smijeh Jokić i sam ne vjerujući u kakvim situacijama se nalazio.
-Zamisli, radiš u školi sa djecom, nešto za šta si se školovao, istekne ti ugovor, ponovo tražiš posao i nađeš ga u prodavnici pogrebne opreme. Pravi životni salto mortale, ispričao je Dušan.
Zbog ovog iskustva on u šali kaže da mu nije problem držati nastupe jer je radio i sa živima i sa mrtvima, a u slučaju da ga zatekne prazna sala pred nastup zna reći da ima iskustva i sa duhovima.
Profesor sa 150 odbijenica
Iako mu je ovo bolna tema, za portal Banjaluka.net, Jokić je ispričao da je do sada skupio oko 150 odbijenica na konkursima za posao. Sada ih više i ne broji, ali jednu izdvaja kao omiljenu.
-Jedina poštena odbijenica koju sam dobio je iz Donbasa, ratom zahvaćenog regiona u Ukrajini. Prijavio sam se tamo kao dobrovoljac, i pitali su me da li sam služio vojsku, da li znam koristiti naoružanje i slično. Ja sam rekao da ništa od toga nemam i ljudi su mi rekli da nemaju neku vajdu od mene, samo trošak. Lijepo i pošteno objašnjeno, priča on.
Iako je jedan od rijetkih ljudi koji se na našim prostorima bave komedijom, stand up još uvijek nije posao od koga može živjeti.
-Da bi se u ovoj oblasti zaradio novac potrebno je dosta toga. Godine rada i truda, poznanstva, dobra reklama, odnosno, kako naš narod kaže – dobra zaleđina. Dok se svi ti uslovi ne ostvare, novac koji se zaradi od nastupa se svodi na nivo džeparca, iskren je Jokić.
Upravo zbog toga, okušao se i u inostranstvu, a nekoliko mjeseci rada u Austriji opisuje kao sjajno iskustvo koje mu je omogućilo da usavrši jezik i vidi kako stvari funkcionišu u sređenijim zemljama.
-Naši ljudi su nerealni po pitanju odlaska u inostranstvo. Svi, a posebno mladi, misle da je dovoljno sjesti u autobus, otići u Beč i da te tamo čeka čovjek koji ti je našao posao i sve ostalo, a u stvari situacija je drugačija. Potrebna je dobra preporuka, a i ono čime se baviš mora biti traženo. Ukoliko nemaš nikoga tamo, bolje je i ne pokušavati. S druge strane ima i onih koji misle da se na zapadu samo radi, ne diše se, ne cvjeta, ne pupi, nema ljeta, nema proljeća, nema ničega dok se ne završi s poslom. A zapravo, imaju normalno propisano radno vrijeme. Prekovremeni rad je dodatno plaćen, čak i praznika imaju više nego sve zemlje Jugoslavije zajedno. U zapadnjačkom sistemu ima nekih elemenata socijalizma, ali vješto upakovanih, pa da bi čovjek uživao te plodove – mora kičmu polomiti. Čim mi se ukaže prilika – planiraću novu “inostranu avanturu”, optimističan je Jokić.
Publici omiljene teme koje tište malog čovjeka
Iako inače publika najviše uživa u šalama vezanim za političare, međunacionalne odnose, male plate, velike račune, seksualne aluzije, na iznenađenje Jokića – voli i istorijske teme.
-Nedavno sam publici predstavio novu predstavu “Moja strana istorije” i ljudi su odlično reagovali. Iako sam bio skeptičan jer istorija nije baš popularna i ljudi često imaju negativnu konotaciju na tu nauku, prošlo je odlično, kaže on.
Iako se ponekad našali i na račun politike, pa ga na konkursima opomenu da komedija kojom se bavi nije prikladna za prosvjetu, od svog stand up-a ne odustaje.
-Smijeh je lijek i zato sam sebi dao zadatak da ozbiljne, ponekad i žalosne situacije običnom čovjeku prikažem na najbezbolniji način, odnosno da ga te grozne istine manje bole. Gledalac treba da se smije, a komičar da promišlja kako da malom čovjeku izvrne ruglu nekoga ko je iznad njega, pa čak i sam politički ili ekonomski sistem, priča Jokić.
Svoju komediju gradi pod uticajem Letećeg cirkusa Montija Pajtona, Indeksovog radio pozorišta, Nadrealista, Dušana Kovačevića, Sterije, Nušića, ali i običnih ljudi Grahova, Drvara, Glamoča i Petrovca koji i u današnjem vrijemenu žive živote kao u sredini devetnaestog vijeka. U tom svom crnilu oni sve okreću na šalu i na taj način utiču na Jokića da koristeći svoja i njihova iskustva dobije nevjerovatan spoj, poznat kao “krajiški romantizam” i “krajiška komedija”.
Prošlost Jokić ne bi mnogo mijenjao. Možda ne bi drugaru pozajmio Petranovićevu Istoriju Jugoslavije (drugi dio) jer je sada nema nigdje kupiti.
-U životu sam uvijek davao više prostora emociji, a manje razumu, i volio bih to u budućnosti promijeniti. Sebe smatram ozbiljnim istoričarom, a takvi ne vole da se vraćaju u prošlost, i zbog toga ne želim da lupam glavom o zid zbog nekih grešaka. Trudiću se da budem bolji i stvari i život oko sebe činim boljim, odlučan je on.
Ono što bi volio i čemu se nada je da će doći normalno vrijeme gdje će ljudi živjeti finim životima bez previše luksuza ali i bez straha i sekiracije da li će sutra biti plata, hoće li otac imati novca za školovanje djece, za ljekara ili hoće li morati slati sina u rat kao što je i sam išao, ili njegov otac. Vrijeme u kome će omladina na zapad ići samo turistički.
-I Banjaluku u budućnosti vidim kao lijep grad, prepoznatljiv po boksu i rukometu kao nekad. Možda i sa više staklenih zgrada poznatih kao stambeno-poslovni objekti. I sa više Slovenaca vikendom, zaključio je Jokić, kroz smijeh.
Ukoliko niste imali priliku da čujete stand up komediju Dušana Jokića, imaćete priliku 2. aprila u K.S.E.T.-u.
*Ovaj intervju je istorijsko svjedočanstvo o osobi koja je Banjaluku stavila na važno mjesto na humorističkoj mapi bivše Jugoslavije i koja je zajedno sa prijateljima osmislila epohalni umjetnički pokret “Krajiški romantizam”.
(Banjaluka.net)
