Ratni zločini: “Gledala sam kako mi siluju ćerku…”

Južni Sudan bio je jezivo mjesto za život i prije proglašenja nezavisnosti 2011. Da bi prije nešto od dvije godine u toj zemlji izbio i izrazito brutalan građanski rat u kojem je borba za vlast političara iz jednog plemena protiv suparnika iz drugog odnijela 50.000 života. Pored najgorih zamislivih mučenja na silovanja se pritom skoro nitko nije ni obazirao.

Baš zato Time je objavio priču Mary (27) koja je u junu 2014. s porodicom bježala pred vladinim snagama. Prije nego što su se uspjeli domoći UN-ovog utočišta vojnici su ih uhvatili. Nije čak ni znala iz čije su tačno vojske bili.

Pred njenim očima prvo su joj ubili supruga. Potom su pred njenim očima ubili i njene sinove od pet i sedam godina. Objasnili su joj da sinove ne smiju ostaviti žive jer bi oni uskoro odrasli i postali pobunjenici. Rekli su joj potom da nju i njenu kći neće ubiti. Njih će, rekli su, silovati.

Zgrabili su njenu 10-godišnju kći i pred njenim očima je izmrcvarili. A onda su se bacili i na Mary kojoj više ništa nije bilo bitno, samo je htjela umrijeti. Kći joj je kroz nekoliko sati umrla od krvarenja i povreda.

Mary, međutim, nije umrla, svjedočila je o užasu još jedne promašene države, nastale nakon dugog razdoblja zločina i genocida širom Sudana, zemlje s kojom je nekoliko svjetskih  sila imalo uzajamno sukobljene planove koji su se ticali trgovine naftom i, naravno, oružjem.

Ratovi postoje otkako je ljudske civilizacije. Svaki rat je, usto, oduvijek uključivao i ratna silovanja. U tom pogledu nijedan rat u novijoj istoriji nije bio tako jeziv kao Drugi rat u Kongu.

U nekoliko godina na prelazu milenijuma pobijeno je 5,4 milijuna ljudi na najjezivije načine. UN-ove statistike govore o tome da u toj zemlji od 82 miliona stanovnika danas živi i 200.000 žena i djece, pa i muškaraca, koji su preživjeli silovanja.

U taj podatak, međutim, ne vjeruje čak ni UN jer je svima jasno da su silovanje prijavile samo rijetke žrtve zbog stigme u izrazito patrijarhalnom društvu koje se ne može nositi čak ni sa silovanim muškim pripadnicima svoje zajednice. Pokazalo se da je još nekoliko godina nakon završetka rata dnevno u toj zemlji silovano bilo po 1000 žena i djevojčica.

Dandanas doktori koji obilaze DR Kongo u humanitarnim misija operišu hiljade žena kojima su u silovanjima sasvim razoreni organi. Ispovijesti spominju čak i silovanja, primjerice, tromjesečnih beba, ritualno iživljavnje na ženama koje bi vojnici privezali za tlo i pustili da se na njima iživljava ko god bi htio, pri čemu su žene mrcvarili i štapovima, ispaljivali im metak u utrobu i slične užase.

Uoči rata, 1997., učestalost HIV-a u DR Kongu bila je samo pet posto. Već 2002. bila je čak 20 posto. Žrtve stradavaju od PTSP-a, depresije, suicida, djeca koja se rode nakon takvih silovanja u pravilu su neželjene žrtve rata od trenutka kad su začete do kraja života.

Nekoliko humanitarnih organizacija nastoji koliko toliko pomoći tim milionima upropaštenih života tako što im pružaju psihološku pomoć, i u tome su čak i uspješni.

Timeova reportaža spominje primjere muškaraca koji su nakon psiholoških tretmana shvatili da su njihove supruge žrtve kojima su oni potrebniji nego ikada, kao i dijete koje bi se rodilo nakon silovanja.

Jedan muškarac je ispričao kako ga je njegova supruga, nakon što su silovali njega, ostavila. Rekla mu je kako ona sada može znati da je on još uvijek muškarac, a ako više nije muškarac, kako će moći o njoj brinuti i štititi je. Tako je i silovani muškarac postao žrtvom patrijarhalnog društva nakon što je stradao u ratu.

Kao što žrtve ni po Africi, ni po Siriji danas ne govore o tome što im se događa u tim ratovima, tako se nikada o tome nije previše govorilo ni u Europi.

Tome smo svjedočili u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A čak i nakon što smo kao društvo uspjeli koliko toliko skinuti stigmu sa silovanih žena, još uvijek je krajnje misteriozno šta su proživljavali muškarci.

Slabo je poznat podatak da je postotak silovanih i seksualno zlostavljanih muškaraca po logorima u BiH bio čak 80 posto, slično kao među političkim zatvorenicima u Salvadoru u 1980-ima.

Vrlo nalik tome i 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata malo ko se bavi seksualnim ropstvom žena u nacističkim koncentracijskim logorima, iako je činjenica da su postojali logorski bordeli, “odjeli za užitak” odnosno “Freudenabteilung”, kroz koje nitko ne zna koliko je prošlo žena, koje usto u pravilu nisu uspijevale preživjeti rat.

Takođe, koliko god je poznato što su sve i u kakvim razmjerima radili Njemicama pripadnici Crvene armije kad su jednom probili sve obrambene položaje Trećeg Reicha, i danas je slabo poznato da je masovnog ratnog ili osvajačkog silovanja bilo i u područjima koja su okupirale savezničke sile.

Njemačka istoričarka Miriam Gebhardt prošle je godine objavila istraživanje u kom je dokumentovala 836.000 silovanih žena i djevojčica, često i najbrutalnijih masovnih koje žrtve nisu uspijevale preživjeti, da bi utvrdila da su za čak 190.000 tih silovanja krivi američki vojnici, odnosno da nisu samo ruski vojnici u naletu bili brutalni divljaci i zločinci.

Crvena armija je inače silovala i po Jugoslaviji, pa se tako u jednom trenutku dogodilo inače nezamisivo da je Milovan Đilas zbog toga protestovao kod samog Staljina koji je za svoje vojnike imao jako puno razumijevanja.

Gebhardt je u istraživanju došla do podatka da je svako četvrto ili peto dijete između Njemice i savezničkog vojnika, a to je značilo Amerikanca, Rusa, Francuza ili Britanca, rođeno nakon silovanja. Takođe je iznijela i zanimljivu procjenu po kojoj je trudnoćom završavalo svako 100. silovanje. Takva metodologija sigurno se ne može primijeniti na organizirano seksualno ropstvo poput onog u logorima ili u ISIL-ovom zarobljeništvu.

Ali se na primjeru DR Kongo može primijetiti nešto još zanimljivije, a to je učinak suđenja za silovanje čak i u tako razorenim društvima kao što je ta zemlja. Ispostavilo se, naime, da se već nakon nekoliko javno obznanjenih ozbiljnih kazni za silovatelje čak i u ratu njihov broj drastično smanjuje.

(Express.hr)