AUTOSTOPOM OD BANJALUKE DO DALEKOG ISTOKA Kako smo u gradiću na rubu Turske ostali skoro mjesec dana

Dvadesetsedmogodišnji Banjalučani Vedrana i Igor ekonomisti su po zanimanju, ali njihova najveća strast su putovanja.

Već dugo planiraju da krenu u avanturu u vidu velikog putovanja. Njihov san stvoren iz strasti i ljubavi, radoznalosti i želje za učenjem, upoznavanjem novog i rušenja stereotipa i mentalnih barijera, počeli su da ostvaruju ovog oktobra kad su krenuli na veliko putovanje na istok. Prve stanice Beograd i Sofija, zatim Turska, Iran i Indija, pa dokle ih mogućnosti i zvijezde odvedu.

Plan im je preko kaučsurfing-a i autostopa upoznati što više interesantnih ljudi i skupiti što više iskustva.

Vedrana i Igor za portal banjaluka.net pišu o svojim iskustvima i doživljajima, a kako kažu uspomene i iskustva se već skupljaju. Ovdje možete pročitati kako su proveli prve dane na putovanju, utiske iz Istanbula, Ankare, Kapadokije sada pišu o utiscima iz grada Vana gdje su, neplanirano, ostali skoro čitavih mjesec dana.

Nakon bajkovitih predjela Kapadokije vrijeme je bilo da se uputimo ka istoku Turske.

Bacili smo oko na grad Van, koji se nalazio na najvećem jezeru istog imena. A kao veliki plus nalazi se u blizini iranske granice što nam je bilo od velike koristi s obzirom da smo od ostalih putnika slušali o priče kako  nije baš najjednostavnije preći granicu. Što zbog pronalaska prevoza, što zbog slabijih puteva.

Van nam je priredio prijatno iznenađenje

O Vanu nismo mnogo znali ranije, ali gospođa Vikipedija nas je uputila u najbitnije detalje. Tu vrijedi spomenuti da je Vikipedija u Turskoj zabranjena, tako da je potrebno da imate instaliran VPN na telefonu kako bi mogli koristiti zabranjeni materijal.

Kada smo stigli u Van, već na prvi pogled, oduševila nas je ljepota ovog kraja. Na površini jezera presijavalo se sunce, a oko jezera su nalazili planinski vijenci koji su već obukli snježne kapute.

 

Kada smo stigli u uži dio grada i dalje nismo bili sigurni koliko je zapravo velik ovaj grad. Površinski se činio veliki, ali izgledom podsjeća na neki manji gradić na rubu Turske.

Kuće i zgrade nekako čudno izgledaju, kao da su nasumice nabacane uz ulicu, bez ikakvog reda i stila. Ipak, gradi se na svakom koraku. Ovaj kraj je pogodio razoran zemljotres 2011. godine kada je srušen veliki dio grada. Ipak, dosta toga je obnovljeno i život je nastavio svojim tokom.

Posao u Vanu

Ovdje smo odlučili da koristimo stranicu Workaway koja se bazira na radu u zamjenu za smještaj i hranu. Kontaktirali smo jedini hostel u gradu, Van Backpacker Hostel, predstavili im našu priču, i pitali da li im treba pomoć. Prihvatili su i tako smo stigli na njihov poziv.

 

Pomoć koju smo pružali i nije bio neki rad s obzirom da je turistička sezona bila pri kraju i nije bilo gostiju. Vedrana je bila zadužena da im vodi društvene mreže, a ja sam pomagao na recepciji, iako je to sve bilo maksimalno 2 sata dnevno. Zauzvrat dobili smo svoju sobu i kupatilo. Bez potrošene pare.

Kaučsurfing, autostop i Workaway su bili sveto trojstvo za koje smo htjeli da nas prati na ovom putovanju.

Znamenitosti – Akdamar ostrvo, Van zamak i Van mačke

Van je grad sa prodavnicama i trgovinama na svakom koraku. Turci su stvarno rođeni trgovci. Dozivaju vas sa svakoga kraja da probate njihov najbolji kebab u gradu, najslađu poslasticu ili najsvježiji cijeđeni nar.

Interesantno je prolaziti kroz gužvu i primjećivati lica i grimase oko sebe. Htjeli smo da vidimo šta bi se moglo raditi i vidjeti u ovom gradu dok smo tu, a trebali smo ostati dvije sedmice. Ipak, evo, prošle su tri i po i još smo tu.

Najpoznatija znamenitost je Akdamar ostrvo, koje čuva staru jermensku crkvu koja govori o prošlim vremenima, kada su ovdje pretežno živjeli Kermeni, umjesto sadašnjih Kurda i Turaka.

 

Crkva je naravno kroz istoriju mnogo puta rušena, ali nakon posljednjeg obnavljanja pretvorena je u muzej. Do ostrva se može doći trajektom koji vozi samo jednom u ovo doba godine zbog nedostatka turista i hladnoće.

Ono što se nama najviše svidjelo je Van zamak koji samouvjereno nadgleda cijelo područje. Nalazi se na samoj obali jezera pored kojeg se nalazio stari grad Van koji je razrušen u Prvom svjetskom ratu tokom egzodusa Jermena sa ovih prostora.

 

Sam uspon na zamak ne traje duže od pola sata, a pogled koji se pruža sa vrha ostavlja bez daha. Tajmirali smo da stignemo pred zalazak sunca i dobli smo nagradu. Sunce je zalazilo iza snježnih vrhova i prolijevalo svoje boje po blistavom jezeru. Ipak čim je sunce zašlo zima je preuzela glavnu riječ.

 

Ukoliko dođete ovdje, dan morate početi Van doručkom koji je poznat u ovim krajevima. Hljebovi nalik pogačama, razne vrste sireva, masline, med, kajmak, papričice, pekmez i još mnogo toga čine zajedno porciju dovoljnu da se najede cijela poodica. Sve to naravno propraćeno turskim čajem. Definitivno nešto što treba probati.

 

Još jedna nezaobilazna stanica je kuća Van mačke. Van mačka je endemska vrsta sa ovih krajeva koja je specifična po tome što ima snježno bijelo krzno i oči različitih boja. Jedno plavo, jedno zeleno ili smeđe.

 

Kuća je ustvari laboratorija gdje se proučava sve o životu ovih neobičnih bića. Nalazi se na kampusu Van univerziteta na obali jezera sjeverno od grada.

Sa mačkama se možete igrati, hraniti ih ili nadati se da dočekate da jedna od njih uskoči u bazen koji je napravljen u dijelu za igru. Moram priznati iznenađujući prizor, jer prva pomisao je bila da mačke ne podnose vodu, pa zašto su im onda tu u sred vrta stavili bazen? Nešto kasnije saznajemo da su Van mačke jedne od rijetkih koje vole da se kupaju.

 

Najljubazniji ljudi

Grad nije ispunjen sadržajem poput nekih poznatih evropskih prestonica, ali definitivno ima svoju dušu. Ono što je nas definitivno osvojilo su ljudi.

Ovdje većinsko stanovništvo čine Kurdi, tako da smo dobili uvid i u njihovu stranu priče. Sigurno jedan od najgostoprimljivijih naroda koje smo imali priliku sresti. Kada vide da smo stranci radoznali su i željni da pričaju s nama, da nas pitaju odakle smo, šta radimo i šta mislimo o njihovom gradu.

 

Počastiće vas čajem ili bilo kakvim znakom pažnje ako su u mogućnosti. Posebno je poznat ovaj gest serviranja čaja, koji smo doživjeli nekoliko puta, ali najinteresantniji je bio onaj u prodavnici obuće. Uz veliki ‘indirim’ (popust), uživali smo i u šoljici čaja.

Prije izlaska iz ove predivne velike zemlje u kojoj smo doživjeli nezaboravno iskustvo i trenutke, i koja nas je zadržala sigurno duplo više vremena sa sobom u odnosu na planirano, želimo reći jedno veliko hvala Van Backpacker Hostelu, i svim divnim mladim ljudima koji ga vode i skoro žive tu.

Bilo je veliko zadovoljstvo upoznati ih, družiti se sa njima, pjevati, plesati kolo i mješati sve te predivne običaje naših velikih kultura. Hvala vam što ste nam omogućili da budemo dio vaše velike porodice.

Ipak, krajnje je vrijeme da bježimo od zime i zakoračimo u jednu sasvim novu kulturu i običaje koje nosi sa sobom. Vidimo se u Iranu!

(Foto: Instagram)