Besmrtni pjesnik Mika Antić: Sve žene na svijetu su mi se dopadale i sve muzike na svijetu
Na današnji dan 14. marta 1932. godine rođen je srpski pisac, novinar i filmski radnik Miroslav Mika Antić. Ovaj izuzetni pjesnik i liričar ostaće upamćen po tome što je objavio više od 30 knjiga, a radio je i na filmovima Sveti pijesak, Doručak sa đavolom.
Poznate su i njegove zbirke pjesama: Ispričano za proljeće, Plavo nebo, Riždestvo tvoje, Psovke nježnosti, Koncert za 1001 bubanj, Garavi sokak, a možda su široj publici najpoznatije ostale njegove pjesme za djecu: Plavi čuperak, Posljednja bajka, Prva ljubav, Svašta umijem.
Zanimljiva je anegdota o prvoj pjesmi koju je Mika Antić “napisao”:
-Nikada u životu nisam napisao prvu pjesmu, već drugu. Prvu sam prepisao od Desanke Maksimović. Tada sam bio učenik trećeg razreda osnovne škole u jednom selu koje je bilo jako daleko, pomalo bez knjiga i svezaka, a sa pisaljkama smo pisali na tablicama. Ja sam se dokopao te Desankine knjige koja mi se strahovito svidjela i odabrao jednu lijepu pesmu, prepisao sam je i proglasio za svoju. Selo je sjelo i vrlo brzo se pročulo kako sam napisao jednu divnu pjesmu. Svi su klimali glavama i govorili kako ću jednog dana biti veliki pjesnik. Drugu pjesmu poslije nisam smio da prepišem da me ne uhvate, a bojao sam se i da je sam napišem jer sam znao da će biti lošija. Tako sam od slave živeo cijeli taj treći razred. Na kraju školske godine dječacima i djevojčicama koji su odlični đaci daju se knjige na poklon. I ja sam dobio knjigu, mada nisam bio sasvim dobar đak i stalno sam nešto zamuckivao, a zamuckujem i danas. I onda kada treba nešto da kažem, dok to izgovorim, oni mi kažu da sjednem i daju mi neku srednju ocjenu. Za razliku od drugih koje su bile otvorene, moja je knjiga bila zapakovana u finu hartiju. Kada sam je otvorio, vidio sam da je to ista ona knjiga Desanke Maksimović. Moj učitelj mi je tako na jedan fin i perfidan način dao do znanja da sam nešto ukrao. Velika je sreća što je on to tada uradio, da nije, možda bih krao cijeloga života i onda verovatno nikada ne bih imao zadovoljstvo da nešto sam napravim. A najveće je zadovoljstvo kad čovjek nešto sam stvori – ispričao je Antić.
Pjesnik se ženio tri puta. A ovako je govorio o braku i muzici:
-Od braka do konjaka samo je pola koraka. Od druma do ruma samo razroka šuma uma… Svako ima svoju pjesmu. Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svijetu su mi se dopadale i sve muzike na svijetu. Oduševljavao sam se Rimskim Korsakovim, Čajkovskim, Betovenom, čak i nekim teškim Vagnerovim partijama, a u isto vrijeme bio sam spreman da lumpujem uz grčke i makedonske pjesme. Olivera Dragojevića i neke dalmatinske pjesme slušao sam i pedeset puta, kao uostalom i neke međimurske i meksičke pjesme. Bio sam u stanju da bjesomučno slušam sve, od regtajma do najmodernijeg džeza. Sve orkestre, pravce i stihove. Kakvo sam blistavo vrijeme provodio u Nju Orleansu i istovremeno mislio na dane i noći provedene sa čika Janikom Balažom.
Mika Antić živio je pravim boemskim životom. Vrieme je najradije provodio u kafani, a česta alkoholisanja i cigarete oslabile su njegovo zdravlje. Umro je 24. juna 1986. godine.
Posljednje pismo je napisao komšinici Dudi:
“Dudo,
Kad me budu iznosili, neka pročitaju ‘Besmrtnu pesmu’. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira Piro manda korkoro. Niko ne smije da mi drži govor”.
(Opanak.rs)
