MIRKO ŠAROVIĆ, LIK I DJELO: Od svakog mjeseca iza rešetaka “zaradio” oko 9.000 KM (4)

Mirku Šaroviću nisu neophodni posmatrači sa strane koji će primijetiti da je imao velike amplitude, uspone i padove u politici, jer je i sam, nakon najturbulentnijeg perioda, izjavljivao da mu je biografija ispunjena pobjedama i porazima, odnosno teškim životnim trenucima s kojima se suočavao.

Jednom prilikom je konstatovao da „vjerovatno nijedna biografija aktuelnog političara nije toliko složena“, kao u njegovom slučaju.

– Zamislite da ste jedan dan član Predsjedništva, a narednog dana ste u zatvoru. To je nešto gotovo nevjerovatno, ali sada mogu da kažem kako me to učinilo boljim čovjekom, ako smijem biti toliko neskroman pa reći za sebe da sam bolji nego što sam bio. Čak i ti teški trenuci nisu me učinili ogorčenim, osvetoljubivim na bilo koji način – rekao je Šarović u periodu kada je već živio i radio u „mirnijim vodama“.

Ta faza je, paradoksalno, započela tek 2012. godine, kada je startovao njegov politički „drugi život“. Mada, nema sumnje da je i on bio ubijeđen da su bar deceniju ranije postojali svi uslovi za relaksirani hod kroz profesionalne i privatne okolnosti s kojima se susretao. Jer, 2002. godine Mirko Šarović je, po isteku mandata predsjednika RS, izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH. Osvojio je 180.212 glasova, i to u zanimljivoj kunkurenciji. Najbliži protivkandidat, Nebojša Radmanović, prilično je zaostajao, sa neznatno više od 100.000 glasova, dok su se u rasponu između 40.000 i 50.000 glasova smjestili Ognjen Tadić (SRS), Branko Dokić (PDP) i Desnica Radivojević (SDA).

Kolateralna šteta

Ipak, sreća nije dugo trajala, pošto je već u proljeće 2003. sve krenulo po zlu. Sa ove vremenske distance, može se čak reći da je Šarović tada bio mala „kolateralna šteta“ globalnih geopolitičkih okolnosti. Naime, SAD su, po drugi put u novijoj istoriji, 20. marta 2003. napale Irak, kojim je tada, još uvijek, vladao američki arhineprijatelj Sadam Husein. Već desetak dana kasnije, Mirko Šarović je podnio ostavku na funkciju člana Predsjedništva, i to nakon što su mu predočene optužbe međunarodnih struktura u BiH da snosi političku odgovornost za prodaju oružja iz bijeljinskog zavoda „Orao“ Sadamovom Iraku.

Šarović je negirao svaku vezu sa tim dešavanjima. Branile su ga i tadašnje stranačke kolege, poput Dragana Čavića, i to tvrdnjama da je čitava kombinacija sa Irakom samostalno „maslo“ pojedinaca iz vrha tada još postojeće Vojske RS. Ali, Šarović je na kraju mudro procijenio da mu je korisnije da se sam povuče, nego da ga smijenjuje Pedi Ešdaun, tek imenovani visoki predstavnik u BiH, zapamćen po ekstremnom kursu prema RS. U tom momentu, imao je smisla Šarovićev rezon da će, u slučaju ostavke, imati šansu da se vrati, a ako bude smijenjen, to će mu na duže vrijeme ili čak i trajno zatvoriti sva vrata politike u BiH i Srpskoj.

Ipak, ni njegova odluka da sam ode nije ga dugoročno poštedila nevolja sa razgoropađenim Ešdaunom. Već tokom 2004. šef OHR-a ga je sankcionisao, zajedno sa još oko 100 ljudi bliskih tadašnjoj vlasti u RS, i to tako što mu nije dozvolio da bude ni potpredsjednik SDS-a, što je u tom trenutku bila jedina preostala politička funkcija Mirka Šarovića. Čitav „paket“ Ešdaunovih smjena, uključujući i mjere Šaroviću, imao je, sada se već može reći, deplasirano obrazloženje da je riječ o „mreži podrške“ u poduhvatu skrivanja od Haga prvog predsjednika RS Radovana Karadžića.

(De)montirani proces

I opet, ni tu nije kraj, jer pravi problemi za Šarovića počinju u novembru 2005. godine, kada je uhapšen. Narednih 11 mjeseci proveo je u pritvoru u Doboju, zbog optužbi za „organizovani kriminal, zloupotrebu položaja i udruživanje radi vršenja krivičnog djela“. Preciznije, pravosudne stukture BiH, uz očigledan utupliv stranog faktora u cijelu priču, teretile su ga da je 1998. godine, u vrijeme kada je bio predsjednik Izvršnog odbora Grada Srpsko Sarajevo, potpisao odluku o osnivanju firme „Matres“, za koju je kasniji privremeni upravnik Privredne banke Srpsko Sarajevo, Amerikanka Tobi Robinson, tvrdila da je bila fiktivna firma putem koje je iz Privredne banke na račun Srpske demokratske stranke i njenih funkcionera prebačeno više miliona maraka novca te banke.

Osim toga, optužbe – koje je formulisao tužilac Odjeljenja za organizovani kriminal Tužilaštva BiH Džonatan Ratel – bile su zasnovane i na tvrdnji se da su Šarović i još jedan od četvorice optuženih, direktor Robnih rezervi RS Milorad Govedarica, potpisali više naloga za poklanjanje desetina tona goriva iz robnih rezervi RS za osnivački kapital preduzeću „Matres“. Optužnica je Šarovića teretila i da je zbog njegovih odluka korist imalo i bijeljinsko preduzeće „ManCo“ u vlasništvu Momčila i Draženka Mandića, te preduzeće „Terpentin“. Međutim, nakon nepunih godinu dana postupka, krajem oktobra 2006. godine, Mirko Šarović i Milovan – Cicko Bjelica u Sudu BiH oslobođeni su svih optužbi zbog nedostatka dokaza. Momčilo Mandić je u tom procesu osuđen na devet, a Milorad Govedarica na četiri godine zatvora.

O samom periodu iza rešetaka Šarović po izlasku iz pritvora nije, kako bi se moglo očekivati, govorio sa gorčinom.

– Nisam koristio priliku da podgrijavam atmosferu. Bio sam konstruktivan i sarađivao sa Sudom. Neki su napadali Sud teškim riječima i govorili o montiranom procesu. Od početka sam znao da nisam kriv. Nisam feninga uzeo iz Privredne banke Srpsko Sarajevo. S obzirom da sam se uvjerio da je Sudsko vijeće postupalo po činjenicama, uvidio sam i da će suđenje biti pošteno i da će pravda pobijediti – kazao je Šarović tokom prvog dana na slobodi.

Bez mučeništva

Imao je i zanimljive opservacije o društvu u zatvoru. Tom prilikom rekao je da mu je „najveća satisfakcija bio posljednji dan, kada su mu svi pritvorenici stali u špalir i uputili dugotrajan aplauz kada je izlazio na slobodu“.

– Mnogi su i plakali i to me posebno potreslo. Ja sam Sarajlija, ovo je moja zemlja i nisam nikad imao problema s ljudima druge nacije, što se pokazalo i u zatvoru. Družio sam se sa običnim ljudima, Bošnjacima, Albancima i svim pritvorenicima. Njima je valjda bilo interesantno što sam kao i oni i što se ne izdvajam uprkos mojoj nekadašnjoj funkciji. Ima tu mnogo nepismenog svijeta kojima sam ja kao pravnik dijelio savjete. Ispade da je tačno da su pravnici najcjenjeniji u zatvoru – pričao je Šarović, dodajući da se tada „najmanje družio sa Srbima jer ih je malo i bilo, a nije kontaktirao sa ostalim optuženim u njegovom slučaju jer su striktno odvajani“.

Čak je nastojao da čitavo iskustvo posmatra sa dozom humora, pa je prvog dana na slobodi primijetio i da su „svi veliki ljudi bili u zatvoru“.

– Tačno je da sam skoro iz Predsjedništva otišao u pritvor, ali, nažalost, to je česta sudbina današnjih političara. Prije je bilo da iz zatvora dođu u Predsjedništvo, a sad obrnuto – rekao je tada Šarović.

Svježe utiske zaokružio je još jednom interesantnom rečenicom – da svoje dane u zatvoru „neće, kao neki, proglašavati nekim `mučeništvom za našu stvar` i da neće zloupotrebiti ovaj proces“.

Nije sporno, pridržavao se toga, što ipak nije značilo da je odustao od bilo kakve satisfakcije zbog perioda u zatvoru. Dvije godine kasnije, 2008, angažovao je advokata i podnio tužbu protiv države, tražeći za nematerijalnu štetu ozbiljan iznos – 480.000 maraka. Na kraju je to i izdejstvovao, jer je tužbeni zahtjev djelimično prihvaćen, pa mu je dosuđena odšteta za zatvorske dane u iznosu od oko 100.000 KM. Ako se zna da je pritvoru proveo 11 mjeseci, to je značilo da je, praktično, od svakog mjeseca u ćeliji „zaradio“ oko 9.000 KM. A to je osjetno krupniji iznos od većine plata drugih ljudi na slobodi, naravno, ako se stvari i dalje posmatraju kroz crnohumornu prizmu, kojoj je i sam tada bio sklon.

Minimalni zahtjev

Pored uobičajenih formulacija o „narušenom ugledu“, njegov pravni hod do odštete bio je zasnovan i na tvrdnjama da se razbolio u zatvoru.

– Zbog nehumanih uslova koje sam imao u pritvoru narušeno mi je i zdravlje – rekao je tada Šarović.

Kada je ušao u taj postupak, istakao je da „mora da tuži državu jer je Sud BiH pod njenim patronatom“, a nije propustio ni priliku da još jednom naglasi ličnu skromnost.

– Logično je da će biti nastojanja da naknada bude što manja, da bi se država što manje istrošila u ovom procesu. Da je ovo neka druga, normalna država, a očito je da nije, ovaj moj zahtjev bi se vjerovatno mjerio milionima – zaključio je Šarović, ističući da smatra da je njegov tužbeni zahtjev „minimalan“.

Zatvorsku sagu je kompletirao razmatranjem reakcija drugih političara na njegov izlazak. Da je znao šta će biti glavna „municija“ njegovih političkih suparnika, kada kasnije preuzme liderstvo u SDS-u, Šarović bi se vjerovatno pridržavao svoje poslovične opreznosti, prije nego što je u jesen 2006. procijenio da će mu se posebno obradovati tadašnji predsjednik SDA.

– Čestitali su mi mnogi. Znate i sami da je Suljo (Sulejman Tihić), nakon što sam ja otišao iz Predsjedništva, često kukao kako se sa mnom moglo najkonstruktivnije dogovarati – kroz smijeh je istakao Šarović po izlasku iz pritvora.

(banjaluka.net)