Magazin 06.02.2017.

Monodrama – rudnik zlata za svakog glumca

ČITANJE: 5 minuta

Kada glumac izađe na scenu i nađe se oči u oči sa publikom, pred njim se svaki put otvaraju novi izazovi na koje odgovara najbolje što zna i može. Kada je riječ o monodrami, onda je to još veći izazov, za koji je potrebna, složni su dramski umjetnici, i velika hrabrost i spremnost da u boj idete sami, bez podrške drugih glumaca.

Mlada banjalučka glumica Sandra Ljubojević imala je priliku da iz prve ruke sazna kako je to biti jedini glumac u komadu. Naime, ona je igrala u monodrami “Lilika” Dragoslava Mihailovića, koju je režirao Vladimir Đorđević.

– U svojoj karijeri neki glumci se odluče na taj veliki izazov i veliku odgovornost kao što je monodrama. Koliko god imaš pomoć reditelja, kada dođe premijera ti si sam. Bez partnera kao što je u drugim predstavama. I sam rad je drugačiji. Sve je na glumcu. To pričinjava i posebno zadovoljstvo – kaže Ljubojevićeva, koja je stalni član ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske.

Ima, dodaje, mnogo odlično napisanih monodrama i onda se i svede kao na svakom radu. Najvažniji je tekst koji glumcu omogućava da ostvari ulogu.

– Moja “Lilika” je jedna odlično napisana monodrama i ja je prisvajam kao svoju. Veliki trud, rad, iskustvo… sve je tu. I onda dolazi razočaranje. Naša publika monodramu izjednačava sa monotonijom. Nemoguće je napuniti salu ako to nije neka laka tema poznatog glumca – uvjerena je Ljubojevićeva.

Glumac, koji je takođe iz nacionalnog teatra Srpske, Željko Stjepanović smatra monodramu najtežim žanrom za glumca.

– U drugim predstavama imamo partnera, nekoga sa kim možemo da se uhvatimo u koštac, a ovdje smo izloženi sami sebi i publici. To mi je uvijek bio izazov. Svaki put kada radim monodramu imam veću strepnju nego kada spremam bilo koju drugu predstavu. Moram biti potpuno posvećen sebi – priča Stjepanović, koji je do sada tri puta radio ovakve predstave.

Aktuelna monodrama “Molitva”, o životu velikana srpske književnosti Petra Kočića, dostupna je publici u Narodnom pozorištu RS.

– Monodrama o Kočiću je nešto što je u mom glumačkom razvoju daleko najznačajnije i vidim po reakcijama publike da im se dopada. Problem je što domaća publika ne voli taj žanr. Obično govore da ih ne zanimaju predstave sa jednim glumcem, a ne znaju da odlične monodrame mogu da budu jako uzbudljive – primjećuje Stjepanović.

Kao najbolji primjer za kvalitet ovakvih predstava navodi glumce koji godinama sa uspjehom izvode monodrame u regionu, poput Zijaha Sokolovića. Podsjeća i na kultnu monodramu “Naši dani”, koja je do sada doživjela više od hiljadu i petsto izvođenja.

– Vjerovatno pozorišta i glumci treba više da popularišu monodramu. Vidim da mladi glumci u Banjaluci već na tome rade i predstave ovog žanra koje oni rade su dosta dobre. Ako na ozbiljan način radite monodramu, imate i inspicijenta i suflera, majstora svjetla i majstora tona. Nerijetko se ljudi zbog malih ulaganja odriču i scenografije i kostima i dovedu se u situaciju da naprave tezgu koju mogu da rade gdje god hoće – navodi Stjepanović, koji na gostovanja obavezno vodi kompletan tim monodrame.

Normalno je, kaže, da glumac nekada zaboravi dio teksta, ali sufler spasava situaciju, bez obzira na to da li u predstavi igra jedan ili deset glumaca.

Prve glumačke korake, kada je riječ o monodrami, banjalučki glumac Dragoslav Medojević napravio je prije tridesetak godina radeći komad “Sreća na laktu”, inspirisan tekstovima Antona Pavloviča Čehova.

– To je prvo radio moj učitelj glume Lucijan Latinger, pa kad je zbog bolesti i starosti više nije mogao da igra, zamolio me je da ja to preuzmem. Naravno, on je režirao. Međutim, poslije četrdesetak izvođenja zasitio sam se i bojao sam se da je možda i publici dosta – prisjetio se Medojević.

Upravo dio iz ove monodrame utkao je u kolaž “Ćeraćemo se još”, koji izvodi na radost banjalučke publike. Tu je i dio iz “Gorskog vijenca”, kao i iz drama Dušana Kovačevića i Miroljuba Nedovića.

– U jednom periodu ovaj žanr je bio popularan, kada je to počeo da radi Petar Božović, počeo je i Josip Pejaković. Onda je nastala poplava ovakvih predstava, a mnoge su bile spornog kvaliteta. I danas ima kvalitetnih, ali su i stendap komedije počeli da označavaju kao monodrame – smatra Medojević.

Beogradska glumica Ljiljana Stjepanović, poznata po brojnim ulogama u pozorištu, ali u televizijskim serijama, igra u monodrami “Povratak kraljice Marije Karađorđević”.

– Svaki put publika sjajno reaguje. To je jedna vrlo teška i apolitična priča, pričanje bolesne žene, pred smrt. Zamišljena je situacija u kojoj se kraljica Marija nalazi čekajući odgovor iz ambasade da joj dozvole da je sahrane pored muža, kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića na Oplencu. Činjenica je da ona nikada nije sahranjena u Srbiji – ukazuje Stjepanovićeva.

Plan za festival u Banjaluci
– Razmišljam da pokrenemo festival monodrame u Banjaluci i da taj žanr tako više promoviše domaćoj publici. Nekada su u Banjaluci gostovali najbolji glumci bivše Jugoslavije izvodeći svoje monodrame. Kao dijete sam bio na tim nastupima i to su zaista bile vrhunske predstave – kaže Željko Stjepanović.

Kvalitet ne garantuje gledanost
– Gledala sam fenomenalne monodrame u kojima najmanje imate doživljaj da je jedan glumac. Ali nekako teško je našu publiku u to uvjeriti. Zato i ne igram više “Liliku”. Igraću kad se naučim da mi ne znači to što kvalitet uvijek ne nađe put do velikog interesovanja – priča Sandra Ljubojević.

(GlasSrpske)