Podvig u ime ljubavi

Jedan od najtragičnijih i najmračnijih događaja u cjelokupnoj istoriji postojanja ruskog naroda desio se 17. jula 1918. godine.

PIŠE: Miladin Mitrović, sveštenik i predsjednik Imperatorsko-pravoslavno-palestinskog društva Republike Srpske

Tada je od krvave ruke boljševističkog režima mučenički ubijen posljednji ruski imperator Nikolaj II zajedno sa svojom suprugom Aleksandrom i petoro djece. Ubistvu porodice doma Romanovih prethodila je boljševistička revolucija – osmišljena, organizovana i finansijski potpomognuta od strane zapadnih zemalja prije svega Njemačke, a zatim i Velike Britanije.

Zapad je uspio da revolucionarnim aktivnostima rusku imperiju uvede u građanski haos, koji će dovesti do propasti monarhije i krvavog bratoubilačkog rata. Želeći da smiri metež bratoubilačkog krvoprolića, car Nikolaj smireno donosi odluku da vlast i presto preda svome bratu Mihailu. Nadao se imperator da će prenošenjem prestola u korist brata Mihaila smiriti nemire i time učiniti najbolje za svoju otadžbinu i svoj vjerni narod. Nažalost, ovaj divni i blagočestivi car postao je iskupiteljska žrtva jedne istorijske epohe. Žrtva bezbožnog i zločinačkog djela bezumnika, odgovornih ne samo za njegovu smrt, nego i za pogibiju najsvetijih ideala i zavjeta koje je vijekovima stvarala ruska pravoslavna monarhija.

Primjer

Porodica cara Nikolaja II bila je duboko religiozna, crkvena i pobožna. Svi njeni članovi svakodnevno su vršili svoje molitveno pravilo, redovno se pričešćivali svetim Hristovim tajnama i živjeli visoko moralnim životom. Poštujući u svemu jevanđelske zapovijesti, neprestano čineći dela milosrđa, poslednja carska porodica Romanovih u istorijskom sjećanju ostaje zapamćena kao jedan od najsvjetlijih primjera predanog služenja pravoslavnoj vjeri i svojoj otadžbini.

O carskoj porodici sačuvano je mnogo istorijskih materijala koji prije svega ukazuju na visoki stepen duhovne prosvećenosti samoga imperatora i cijele njegove porodice. Njihovu nesvakidašnju blagočestivost i ljubav prema pravoslavnoj vjeri, pored ličnog bogobojažljivog života po jevanđelju svjedoče i mnogobrojne crkve i manastiri, koje je podigao sam imperator Nikolaj. On i carica kao duboko religiozni ljudi, bili su olicetvorenje prave hrišćanske porodice u kojoj su djeca vaspitavana u strogosti i skromnosti življenja. Bez obzira na visoko svjetsko obrazovanje dobijeno na carskome dvoru, život djece ruskoga imperatora krasila je prije svega privrženost prema pravoslavnoj tradiciji, patriotizmu i blagorodnosti.

Kao državnik, car je postupao u svemu rukovodeći se svojim religiozno-moralnim principima. Najveći duhovni, kulturni i ekonomski uspon Rusija će doživjeti upravo za vrijeme Nikolajevog upravljanja imperijom.

Ljubav prema otadžbini i crkvi svjedočila je ideji pravoslavne monarhije. Znamenje pravoslavne države, koja čuva istine pravoslavne vjere i predano služi ne samo interesima svoga naroda, nego i interesima drugih slovenskih pravoslavnih naroda za imperatora Nikolaja bio je primarni zadatak njegovog carstvovanja.

O tome nam svjedoči i činjenica da će imperator bez oklijevanja ući u Prvi svjetski rat isključivo da bi zaštitio bratsku Srbiju od austrougarskog okupatora. Ne razmišljajući o negativnim posljedicama koje su zatim dovele do propasti imperije, gubitka krune i života, on se rukovodi prije svega idealom bratstva, savezništva i pravde u situaciji, kada jedna mala i prijateljska zemlja postaje žrtva nasilja i laži. Zbog toga će i njegovo mučeničko stradanje njime biti prihvaćeno smireno, u duhu hrišćanskoga učenja o tajni žrtve radi svojih bližnjih. Snaga cara Nikolaja bila je u njegovoj vjeri, u smirenju, u traženju blagodatnog puta po volji božijoj. Sveto smirenje sa kojim se odrekao prestola, a zatim dobrovoljno prihvatio mučeničku smrt ovjenčaće njega i njegovu porodicu vijencem mučeničke svetosti i uvrstiti ga među svece božije.

Posljednji dani

U svojim dnevnicima, u kojima opisuju posljednje dane svoga života, članovi carske porodice čvrsto i nepokolebljivo vjeruju u tajnu božijega promisla koja ih vodi prema vijencu svetoga mučeništva. Velika kneginja Olga za vrijeme zatočeništva u Ekaterinburgu u svome dnevniku piše: “Otac me moli da kažem svima onima koji su mu ostali odani, i onima na koje mogu uticati, da se nikome zbog njega ne svete – svima je oprostio sve i moli se za svakoga i da se sjete da će zlo koje je sada u svijetu biti još jače, ali da neće zlo pobijediti zlo, već samo ljubav.”

Njegova druga kćerka, velika kneginja Tatjana je u jednoj od svojih knjiga podvukla sljedeće redove: “Vjernici u Gospoda Isusa Hrista otišli su u smrt, kao na praznik, suočeni sa neizbježnom smrću, zadržavajući isti čudesni duševni mir koji nije napustio njih ni minut.

Išli su smireno ka smrti jer su se nadali da će ući u drugačiji, duhovni život.”

Samo iz njihovih dnevnika i memoara da se slobodno zaključiti da su carski mučenici svoje dolazeće stradanje shvatali isključivo kao žrtveni podvig u ime hrišćanske ljubavi. Zbog toga su u trenucima surovog mučenja bili apsolutno smireni, krotki i dostojanstveno ispili gorku čašu stradanja. Upravo će ta svetiteljska smirenost i nezlobivost prema mučiteljima okititi carsku porodicu doma Romanovih pobjedonosnim vijencem mučeničke svetosti. Njihova svetiteljska uzvišenost nije proizašla iz njihovog carskoga dostojanstva, nego iz te religiozne i moralne visine na koju su se oni uzdizali postepeno.

Podobno knezu Lazaru kosovskom i car Nikolaj Romanov umjesto zemaljskog bira carstvo nebesko. Zbog toga njegov podvig mučeništva u ime hrišćanske smirenosti i krotosti, poslije više od stotinu godina u crkvi Hristovoj, pobjedonosno sija likom božijega svetitelja. Taj lik na koji smo prizvani da se ugledamo, po pitanju iskrene vjere u Boga i ljubavi prema svojoj otadžbini, možda nikada nije bio tako važan i aktuelan kao što je to slučaj danas, kada naši narodi, i ruski i srpski, prolaze najsudbonosnije trenutke u borbi za svoj nacionalni opstanak.

Posljednja carska porodica doma Romanovih ostaje simbol duhovnog preporoda i razvoja savremene Rusije, koja se poslije višedecenijskog ateističko-komunističkog lutanja vratila svome izvornom porijeklu i pravoslavnim vrijednostima utkanim u samo biće identiteta ruskoga naroda. Danas kada kolektivni Zapad ponovo teži da izazove neke nove krvave revolucije i bratoubilačke ratove u Rusiji, sveti carski mučenici svojim žrtvenim podvigom pozivaju na narodno jedinstvo i istrajnost u borbi za vjeru i otadžbinu.

(Glas Srpske)