Magazin 02.02.2017.

Stevka Kozić-Preradović: Svi smo mi pastorčad kulture

ČITANJE: 5 minuta

Stevka Kozić-Preradović u književnost je ušla 1973. godine zbirkom pjesama “Plamen strijela” koja je nagrađena na jugoslovenskom konkursu i nagradom grada Banjaluka, koja je tada nosila naziv “Veselin Masleša”.

Danas, bezmalo četrdeset četiri godine poslije, za zbirku pjesama “Glas Andrićgrada” ovoj književnici pripala je nagrada za knjigu godine koju dodjeljuju Udruženje književnika Republike Srpske, Podružnica Banjaluka i grad Banjaluka.

U međuvremenu za poeziju, prozu i dramske tekstove za djecu i odrasle Stevka je nagrađivana značajnim domaćim i međunarodnim nagradama, njena djela ušla su u mnogobrojne antologije, školsku lektiru i studijski program za dječju književnost. Ipak, nagrada grada Banjaluka ostala joj je posebno draga, a o njoj, kao i o samoj knjizi i književnom životu kod nas pričala je za “Nezavisne”.

– Mnoge nagrade u karijeri sam dobila, a mnoge su me i zaobišle. Definiciju nagrada i nagrađivanja najbolje je dao jedan moj prijatelj kojeg neću sad imenovati, on je kazao da su nagrade kao ljubavnice, uvijek zapadnu onima koji ih ne zaslužuju, priča kroz smijeh Stevka Kozić-Preradović i naglašava da se ipak posebno raduje imenima dva grada – Banjaluci kao nosiocu nagrade koju je dobila i Andrićgradu po kojem je i njena knjiga dobila ime.

– Ja sam se mudro snašla da posudim taj najmlađi grad, Andrićgrad, za glavnu temu svoje knjige – mladu energiju i esenciju, gdje borave i moj Princip, i moj Tesla, i moj Njegoš, i svi besmrtni, priča Kozić-Preradovićeva.

Pored nabrojanih, pjesnikinja u “Glasu Andrićgrada” pjeva i o Šileru, i o Markezu, o precima i potomcima, tu je i jedan sonetni vijenac gdje pominje Emira Kusturicu, kao i poema “Ciganske iluzije” koja govori o Ciganima sa Veselog brijega. Ovakvu šarolikost tema u po obimu nevelikoj knjizi pjesama, najbolje opisuje konstatacija jednog od recenzenata knjige Duška M. Petrovića.

– Ova knjiga, ovo djelo se ne može klasifikovati. Ne, jer je i poema, i romansa, i oda, i himna, i ep. U jednom zahvatu sve to odjednom. Ne može se definisati jer je proisteklo iz života i jer je životno. A život ne trpi kalupe. On se živi, zapisao je Petrović, a na njagovu opasku je reagovala i sama pjesnikinja. Razuđenost ove knjige pjesama kako vremenska, tako i geografska, nije začuđujuća, kaže ona, iz prostog razloga što ona pripada toj generaciji koja je proživjela život.

– Sve ono što se taložilo u mojih 72 godine, a nije do sada našlo mjesto u poeziji ranije pisanoj i objavljivanoj, jeste zapravo ovdje progovorilo. Što će reći da je sva spoznaja putovanjima ili životom ovakvim kakav je, ušla u moje teme i ideje da se napiše pjesma u datom trenutku, rekla je Stevka, ističući da je “Glas Andrićgrada” velika ljubav kako za njene pretke i potomke, tako i za sadašnje generacije koje s njom stasavaju.

Dio te ljubavi vidljiv je i na koricama knjige, na kojima se nalazi djelo pokojnog slikara Jovana Spreme kojeg Stevka Kozić-Preradović pamti još iz domskih dana. Doslaskom u dom, prisjetila se pjesnikinja, ona se prvi put srela i sa jednim gradom i sa Andrićevim djelom, značajem i imenom.

– Sticajem okolnosti svi mi u domu smo prolazili kroz vaspitačka djelovanja, a ja sam kroz te aktivnosti pisala nedjeljne izvještaje. To je bila moja prva novinska ili spisateljska redakcija. U jednom takvom izvještaju pisala sam i o Nobelovoj nagradi koja je dodijeljena Ivi Andriću i tada sam prvi put dobila aplauz za nešto što sam napisala”, ispovjedila nam se pjesnikinja, a aplauza za njenu poeziju biće kroz cijelu karijeru.

Zna se desiti, iskrena je pjesnikinja, da danas bude toliko ljudi na književnim večerima da učesnici pomisle da su došli na komemoraciju. Ipak, kako kaže, naša čitalačka publika, makar u određenim momentima bila i malobrojna, nije za potcijeniti. “Stevka – godinama i decenijama na položaju poezije, kaže Petrović, a koliko je bilo teško opstati i ostati na tim položajima sljedeće je pitanje koje smo joj postavili.

– Ništa nije bilo teško, jer ja sam to radila iz puste ljubavi. Gotovo sve književne manifestacije koje su preživjele do danas na prostoru bivše Jugoslavije napravila je moja generacija. Od prvih susreta na Kozari, do Sutjeske, omladinskih susreta u Banjaluci, do međunarodnih ovih i onih kojih više nema – i sve smo to radili sa velikom ljubavlju, govori Kozić-Preradovićeva i dodaje da su se vremena za pisce i te kako promijenila.

Za razliku od ministarstava kulture u Srbiji i Crnoj Gori, ističe pjesnikinja, naše ministarstvo kulture Udruženju književnika nije dalo status od posebnog interesa, tako da pisci ne samo da nisu u stanju da dobiju nacionalnu pezniju, nego više nema ni honorara za knjige. Porazan je podatak, ali posljednji honorar koji je Stevka Kozić-Preradović dobila za jednu objavljenu knjigu isplaćen joj je 2001. godine.

– Kada sam objavila knjigu priča ‘Znakovi sa neba’ kod Nikole Guzijana, pokoj mu duši, on je poslije toga ubrzo i umro, tada sam posljednji put dobila honorar, što će reći kada su bila teža vremena (ratna i poratna) piscima je bilo bolje. Kako su se gasile izdavačke kuće, tako se gasio i javni  život samih pisaca. Mi koji smo da kažem ogrezli u pisanju, nismo mogli prestati pisati zato što nam više niko ne plaća za to. Ja pišem po svojoj vokaciji, po svojoj želji, po svojoj potrebi i po svojoj ljubavi, govori Stevka Kozić-Preradović i zaključuje da su, kako pisci, tako i svi umjetnici danas i ovdje ostali samo pastorčad kulture.

(nezavisne.com)