MIRKO ŠAROVIĆ, LIK I DJELO: Veliki povratak iz Malog Mokrog Luga (5)

Iako je, neposredno po izlasku iz 11 mjeseci dugog pritvora, u oktobru 2006. godine, izjavio da je od samog početka procesa u slučaju „Privredna banka Srpsko Sarajevo“ vjerovao da će suđenje biti pošteno, postupci Mirka Šarovića nakon te životne epizode pokazuju da je on, u suštini, odlučio da ništa više ne prepušta slučaju. Bar kad je u pitanju elementarni izbor između boravka na slobodi i iza rešetaka.

Tada je, među brojnim opservacijama o toku suđenja, sasvim nezapaženo prošla jedna rečenica koju je, očito, izgovorio sa punim uvjerenjem – da je u zatvoru bio prvi i posljednji put. Zbog toga ne čudi podatak da je naredne godine, većim dijelom, proveo u Srbiji, a ne u RS i BH, što je u jednom momentu i obznanjeno u rijetkim medijima koji su još imali entuzijazam da istražuju šta se dešava sa Šarovićem. Po svemu sudeći, on nije bio uvjeren da su stranci, stacionirani na lijevoj obali Drine, potpuno odustali od eksperimentisanja s njim i otvaranja novih afera i optužbi, pa se privremeno nastanio u Beogradu. Preciznije, u naselju Mali Mokri Lug, u opštini Zvezdara.

Rezervni položaj

Pošto je u svim ranijim životnim iskušenjima imao najmanje jednog odanog prijatelja, i u tim, beogradskim godinama, društvo mu je, osim još par ražalovanih funkcionera SDS-a na sličnim adresama, ponajviše pravio Simo Bozalo, čovjek koji je bio Šarovićev savjetnik dok je bio srpski član Predsjedništva BiH, a tokom šefovog pritvora bio je zadužen da u matici nadgleda izgradnju objekata za smještaj obojice. Dakle, za pripremu „rezervnih položaja“ na koje se valja povući kada bura sa suđenjem prođe.

I u ovoj fazi prividnog mirovanja, Šarović je potvrdio da je apsolutno ovladao tehnikama vrlo fleksibilnog političkog funkcionisanja, koje podrazumijeva da nema ništa sporno u tome da čovjek u tim vodama jedno misli, drugo govori, a treće radi. Naime, u periodu kada je iza sebe već imao oslobađujuću presudu, kao i odštetu dosuđenu u njegovu korist, javno je tvrdio da „o povratku u politiku apsolutno ne razmišlja“. Nije potcijenjivao domete „dušmana“, na koje je aludirao, ali ih nije identifikovao, kada je rekao da „pretpostavlja da ima onih koji ne žele da dođe do njegove i političke rehabilitacije desetine drugih, koji su pod političkim sankcijama OHR“.

– Očito je da je nama već presuđeno ovim političkim sankcijama. Međutim, nama su uskraćena i druga prava, ne samo politička, kao što su zdravstveno i penziono osiguranje, zaposlenje u državnoj instituciji, ili preduzeću sa većinskim državnim kapitalom. Pa, mi ne možemo da imamo ni slobodan privatni račun, zagarantovan Ustavom – istakao je Šarović, koji je tadašnje oglašavanje završio u optimističkom tonu, poručujući da je „pitanje skidanja sankcija neminovan proces“ i da je „riječ o sedmicama ili mjesecima“.

I pokazalo se da je bio u pravu, pošto je u junu 2011. godine OHR, na čijem čelu se već nalazio Valentin Incko, ukinuo Ešdaunove ranije sankcije za Šarovića, koje su mu branile politički angažman. Pošto je to bio period kada je u zajedničkim institucijama BiH bio na snazi sporatum o udruženom djelovanju SDS-a i SNSD-a, niko iz političkih struktura u RS nije pravio problem kada je Srpska demokratska stranka 2012. predložila Šarovića za ministra spoljne trgovine BiH. Na toj poziciji proveo je nepune dvije godine, a kada je koalicija SNSD – SDS pukla, i on je ostao bez ministarske pozicije, u oktobru 2013. Međutim, brzo se vratio u isti resor, jer je SDS nakon opštih izbora krajem 2014. formirao parlamentarnu većinu na nivou BiH sa drugim partnerima, od SDA pa nadalje, pa je Šaroviću 2015. opet pripao isti kabinet iz kojeg je ranije istisnut.

Zapad i Istok

Kada je riječ o efektima njegovog mandata, zanimljivo je da mu je solidno krenulo, što se tiče ekonomskih relacija sa ranim zemljama, ali da se na kraju, kada se „podvuče crta“, ispostavilo da je bolje prošao sklapajući aranžmane sa Zapadom, nego ulazeći u kombinacije sa Istokom. Što se tiče ovih drugih meridijana, sa Rusijom jeste postignut sporazum o izvozu voća, ali su kontrole Ruske Federacije vrlo brzo ustanovile da ovdašnji voćari „muljaju“, odnosno da nabavljaju robu iz zemalja EU i plasiraju je Moskvi kao vlastite proizvode. Zbog toga je čitav posao na duže vrijeme bio stopiran. Takođe, ključni dogovori sa Turskom odnosili su se na izvoz brašna, što nije dovedeno u pitanje, ali i na juneće meso, što je pred kraj Šarovićevog drugog mandata u ministarstvu blokirano, po svemu sudeći, zbog zasićenja turskog tržišta, a posljedice te krize po ovdašnje uzgajivače, bez obzira na kasnije razrješenje, bile su prilično ozbiljne.

Na ovakve probleme Šarović nije nailazio rješavajući sporna pitanja sa EU, uključujući i njenu balkansku članicu, Hrvatsku. Jer, u avgustu 2017. Hrvatska je povećala naknade za kontrolu voća i povrća iz trećih zemalja, znači i BiH, sa 12 evra na 270 evra. Međutim, udruženi pritisak džava u regionu, u kojo se uključio i Šarović, rezultirao je smanjenjem te naknade na 27,70 evra. Na tom planu, ipak, kao svoj najveći uspjeh, Šarović je isticao je dogovor sa Briselom o izvozu milječnih proizvoda iz BiH na tržište Unije. I u opuštenijim javnim nastupima iz tog perioda potencirao je činjenicu da mu je ovaj sporazum donio najviše profesionalnog zadovoljstva. Čak je, poslovično ozbiljan, priuštio sebi i par pošalica o toj temi, ističući da u njegovom domu postoje i favoriti, što se tiče proizvođača mlijeka.

– Moram reći da moji ukućani najviše vole „Pađeni“ mliječne proizvode. Sad rizikujem da mi se naljute oni iz „Megglea“ – zborio je Šarović prije par godina.

Još nije provjereno da li bi ponovio ovu poluozbiljnu reklamu da je znao da će vlasnik mliječne industrije „Pađeni“ krajem 2020. biti kandidat SNSD-a za načelnika opštine Bileća.

U rastućim tenzijama između SDS-a i SNSD-a, dok je Šarović još bio ministar, sada je već gotovo zaboravljeno da su najteže riječi padale zbog famoznog, a danas gotovo irelevantnog mehanizma koordinacije na nivou BiH. S druge strane, isto tako, malo ko se sjeća da je Mirko Šarović, ne tako davno, prvi put nakon pritvora, imao ponovo bliski susret sa bh. pravosuđem, i to zbog zajedničkog djelovanja sa SNSD-om!? Naime, krajem januara 2017. Šarović je saslušan u Tužilaštvu BiH u svojstvu osumnjičenog zbog referenduma o Danu RS, održanog 25. septembra 2016. godine. On je, zajedno sa tadašnjim predsjednikom RS Miloradom Dodikom, srpskim članom Predsjedništva BiH Mladenom Ivanićem, predsjednicom Vlade RS Željkom Cvijanović i članovima Komisije za sprovođenje referenduma, osumnjičen za krivično djelo „neizvršavanje odluke Ustavnog suda BiH“. Prema Krivičnom zakonu BiH, nerijetko su podsjećali tih dana iz federalnog Sarajeva, za to (ne)činjenje predviđena je kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora.

Kompletiran CV

Nakon povlačenja iz Savjeta ministara BiH, Mirko Šarović je u CV, napokon, uvrstio i predsjedničku funkciju u SDS-u. S tim periodom, koji još traje, javnost u RS uglavnom je upoznata. Ipak, nije na odmet podsjetiti na vjerovatno najkrupniji gaf koji je Šarović napravio u toj fazi, a to je činjenica da je dozvolio sebi da primi izvjesnu opskurnu, pseudoevropsku nagradu za „najministra i ličnost godine“ od Stjepana Mesića, osobe iza koje je u protekle tri decenije ostalo toliko simptomatičnih gestova da bi mogao da bude mjerna jedinica za srbofobiju u regionu.

Ma koliko se do sada pokazalo da su krajnje nepouzdani skoro svi pokušaji da se Mirko Šarović drži za riječ, bilo bi zanimljivo kroz par decenija u njegovim memoarima – hipotetičkim, naravno – pročitati tumačenje preuzimanja žalosne plakete iz Mesićevih ruku. Kao i još nekih momenata, vezanih, prije svega, za dolazak na čelo SDS-a. Od, recimo, činjenice da je na početku „predizborne kampanje“ unutar te stranke bio među onima koji su zagovarali pregovore, pa i koaliciju sa SNSD-om nakon posljednjih opštih izbora, a onda se preko njoći preobrazio u nosioca oštrog opozicionog kursa, koji je Vukotu Govedaricu „prijateljski ubjedio“ da se povuče iz trke, jer će raditi isto što i on, samo vještije.

U umijeće ne treba sumnjati, ako se zna da je takav koncept prevagnuo na skupštini SDS-a nad konkurentskim, onim koji je personifikovao Milan Miličević, uz samo 15 glasova prednosti. I to, što je vrlo zanimljivo, onih iz Zvornika, grada za koji je i predsjednik PDP-a Branislav Borenović, sigurno ne bez razloga, još prije par godina – kada Šarovićevi razlazi sa Obrenom Petrovićem i Mićom Mićićem nisu bili ni na vidiku – šokirano rekao da uopšte nema opoziciju. Ali ima braću Vasić, strateški raspoređenu na dvije navodno suparničke strane.

Dakle, mnogo pitanja, a malo odgovora – od Šarovića lično. Tako će i ostati sve dok predsjednik SDS-a više bude preferirao da čita, nego da piše. Ali, ko se na mlijeko opeče, i u jogurt duva. Ko je navikao da veći dio žvota bude izložen raznim provjerama, nije sklon da ostavlja bilo kakve tragove iza sebe. Posebno ne pisane.

(kraj)

(banjaluka.net)